Imena
Autobiografsko djelo Gorana Babića, pjesnika, esejista i polemičara, jednog od posljednjih zagovornika jugoslavenskog duha. Knjiga je intimna mrtvolovka – zbirka portreta preminulih prijatelja, rođaka i poznanika, naslovljenih njihovim imenima.
Svaki tekst je kratka, dirljiva i kritička reminiscencija: od djetinjstva na Visu i Neretvi, preko mostarske mladosti i zagrebačkog undergrounda ’70-ih, do egzila u Beogradu 1991.
Babić, preživjeli Holokausta po majčinoj liniji (izgubio 20 članova obitelji), evocira živote poput Stojana Vučićevića iz Metkovića, svog djedova i neretvanskih susjeda – Srba, Hrvata, Židova – ističući njihovu jugoslavensku orijentaciju i tragični raskol ratom. U recenzijama (Maxportal, 2022.) knjiga se opisuje kao „martirologija posljednjeg pisca velike jugoslavenske književnosti“: Babić spominje Neretvane, Bilećane, ali i svoje predake pokopane na slivanjskom groblju, gdje „mogu podjednako biti i srpska i hrvatska“.
Miljenko Jergović (Ajfelov most) hvali Babićevu osamljeničku snagu: „Čovjek bez zavičaja, pustinjak usred Zagreba, prorok apokalipse prije rata.“ Telegram (2022.) ističe hibridnost – memoari, eseji, pjesme – i Babićevu marginalizaciju u Hrvatskoj i Srbiji, unatoč autorstvu preko 100 knjiga. Autograf.hr (2014.) naglašava njegov otpor nacionalizmu, s dokumentima o prigovorima Crkve i SKH-a ’80-ih.
„Imena“ je knjiga tuge za izgubljenim mostovima, kritika usitnjavanja („Sve se manje poznajemo“) i poziv na pamćenje. Izdanje Prosvjete rijetko je, traženo među ljubiteljima jugonostalgije i publikom u kojoj Babić ima kultni status.
Jedan primjerak je u ponudi
