Iza šutnje su planine
Repeša nema misiju inventarizirati redom obitelj i susjedstvo, oslikavati fresku rodnog kraja niti će tražiti čudo u dokumentarnosti i poetici običnog, on piše intimističku posvetu formativnim figurama svog odrastanja.
Na tragu naše najbolje književne tradicije, a prije svega hercegovačke, pisac Adnan Repeša se jednako vješto koristi Kovačevim samoosviještenim pripovjedačem - onim koji memoarski sabire i rekonstruira jedan prohujali svijet – i moćnim, lirskim naratorom Hamze Hume – koji svijet pobuđuje plastičnim i sočnim jezikom vraćajući ga u primordijalno stanje obitelji, ognjišta i male društvene zajednice. Ali, iako se sve dešava unutar ili u odnosu na zajednicu, roman Iza šutnje su planine je nostalgični mozaik o samoći. Uprkos tome što nam prelijepi hercegovački jezik zna odvući pažnju svojim bojama, bogatim zvucima i rasutim slikama kojima se opisuje ili priziva jedno prošlo vrijeme, ne možemo ne vidjeti i dvije duboke, suštinske drame što stoje iza svega – jednu o trajnom nespokoju što stoji iza ili ispred svake ljudske akcije i onu drugu, dramu o ljudskoj samoći. Na kraju krajeva, dramu o samoći pisca.
Jedan primjerak je u ponudi
