Smrću protiv smrti
Prvo izdanje knjige rodoljubivih pjesama koju je Branko Miljković napisao sa crnogorskim pjesnikom Blažom Šćepanovićem. Izuzetno rijetko u ponudi.
Novi naraštaj pjesnika, koji se afirmira u drugoj polovini 50-tih godina, došao je na pripremljen teren i već na samom početku pokazao niz prednosti što su im omogućile brz prodor u književnost: znatnu književnu kulturu, poznavanje stranih jezika i svjetske poezije, njegovanost izraza, vladanje različitim pjesničkim tehnikama, preuranjenu zrelost.
U tom naraštaju javlja se nekoliko orijentacija. Najizrazitija je neosimbolička. Njoj pripada glavni pjesnik ovog pokoljenja Branko Miljković (1934–1961). On je sebi prekratio život u dvadeset sedmoj godini i tim je činom obilježio i svoju poeziju, koja je od početka bila zaokupljena motivom smrti.
Ostavio je iza sebe zbirke Uzalud je budim (1957), Poreklo nade i Vatra i ništa (obje 1960), i knjigu rodoljubivih pjesama Smrću protiv smrti (1959), koju je napisao zajedno s crnogorskim pjesnikom Blažom Šćepanovićem (1934–1966). Pisao je također eseje i kritike, prevodio poeziju s ruskog i francuskog. Miljković je pjesnik intelektualac, uvjeren da je pjesma izraz patetike uma, a ne srca, da se ona dostiže umom` i da izražava "stanja uma", a ne duševna raspoloženja.
Po obrazovanju filozof, on je vjerovao da se mogu prepjevati filozofski sistemi. Zato se vraćao prvim grčkim filosofima, naročito Heraklitu, dovodeći u vezu njihovo učenje o praelementima s modernom filosofijom bića. U pjesničkom izrazu težio je da spoji moderna istraživanja s klasičnim zahtjevima, zalagao se za savršenstvo kao najveći ideal pjesme, smatrao da "nema velike poezije bez stroge i određene forme".
Blažo Šćepanović (Bijelo Polje, 7. april 1934 – Struga, 26. august 1966) bio je crnogorski i jugoslavenski pjesnik. Najpoznatiji je po zbirci pjesama „Smrću protiv smrti” koju je napisao zajedno sa srpskim pjesnikom Brankom Miljkovićem.
Blažo Šćepanović rođen je 1934. godine u bjelopoljskom naselju Livadice. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Radio je u Kulturno-prosvjetnom vijeću SFRJ. Umro je na samom početku pjesničke karijere, ali je uspio da ostavi za sobom nekoliko zbirki poezije. Zajedno s pjesnikom Lazarom Vučkovićem utopio se u Ohridskom jezeru tokom boravka na Struškim večerima poezije, jednoj od najznačajnijih kulturnih manifestacija u bivšoj Jugoslaviji.
Jedan primjerak je u ponudi
