Inženjer ljudskih duša

Godine 1976.–1977., Smiricky predaje englesku i američku književnost na fiktivnom Edenvale Collegeu u Torontu, boreći se s dosadom egzila: nezainteresirani studenti poput socijalističkog aktivista Larryja Hakima ili bogate Irene Svensson, s kojom započinje strastvenu aferu. U češkoj emigrantskoj zajednici punoj doušnika, prima pisma iz domovine – svjedočanstva represija pod komunizmom.

Roman je fragmentiran, bez linearne radnje: kratki segmenti tkaju sadašnjost s flashbackovima na mladost u Kostelcu tijekom Drugog svjetskog rata (1942.–1944.). Tada, nakon zatvaranja sveučilišta, radi u tvornici Messerschmitt, sabotirajući naciste s prijateljima poput Preme Skocopolea. Zaljubljen u krhku Nadiu Jirouskovu, simbol izgubljene ljubavi, koja umire od tuberkuloze 1946., Smiricky doživljava herojstvo i tragediju pod okupacijom.

Nakon rata dolazi komunistička diktatura: cenzura, progoni, neuspjelo Praško proljeće 1968. koje ga tjera u bijeg. Prijatelji poput pjesnika Jana Prouze, koji se ubija 1972., ili Vachouska, pogubljenog 1970-ih, ilustriraju moralne dileme i žrtve totalitarizma. Teme su duboke: totalitarizam kao "inženjering duša" (aluzija na Staljina), moć književnosti u otporu, nostalgija egzila, kontrast istočne represije i zapadne slobode – prazne i materijalne. Smiricky razmišlja o životu, ženama, sudbini, snovima, radničkoj klasi, tajnim agentima, ljubavi i smrti, osvjetljavajući ih Škvoreckýevim suptilnim humorom.

Sedam poglavlja nazvana su po američkim piscima (Poe, Hawthorne, Twain), istražujući užas, ljepotu, strah i nadu. Drugi likovi – poput Veronike Prst, studentice koja se vraća u Češkoslovačku, ili vesele emigrantice Dotty, koja se udaje za bogataša – donose komične i tragične kontraste. Roman završava optimistično: proljeće 1977., Dottyno vjenčanje i Smirickov put u Pariz s Irene simboliziraju novi početak usred gubitaka.