Granica
Zbirka je jedna od Nešićevih ključnih knjiga iz razdoblja poslije rata 90-ih, kada se suočava s egzilom, manjinskim statusom i identitetskim lomovima na granici dvaju svjetova – hrvatskog i srpskog, slavonskog i podunavskog.
Naslov "Granica" višeslojan je simbol: fizička granica (Dunav, državna crta), granica između prošlosti i sadašnjosti, života i smrti, sjećanja i zaborava, te granica ljudskosti u ratu i poraću. Pjesme su intimne, melankolične, s jakim zavičajnim motivima: Dunav kao vječna rijeka koja nosi uspomene, sela Bijelo Brdo i Dalj, vinogradi, kuće, ljudi koji su ostali ili otišli.
Nešić piše o manjinskom položaju Srba u Hrvatskoj – o šutnji, strahu, gubitku jezika i kulture, ali i o otporu kroz poeziju i pamćenje. Stihovi su precizni, ritmični, s dozom lirskog minimalizma i duboke tuge, ali bez patetike – više kontemplativni nego optužujući. Granica postaje mjesto susreta i razdvajanja, gdje se traži identitet u fragmentima.
Zbirka je dio Nešićevog opusa posvećenog zavičaju, rodu i jeziku (uz "Prozor kroz koji Dunav teče", "Bolje je biti u manjini"). Cijenjena je u srpskoj književnosti u Hrvatskoj kao svjedočanstvo o preživljavanju kulture na rubu, s naglaskom na tihu snagu riječi kao brane od zaborava.
Jedan primerak je u ponudi
