Pomračenje

Pomrčina Sunca. Počela je točno u jedanaest i dvadeset pet, 11. kolovoza 1999. godine. Mjesec, četiristo puta manji od Sunca, svakom je minutom sve više i više gutao i prekrivao moćnog gospodara našeg neba. Sjene su postajale oštrije, a lišće na drveću bacalo je jasne srpaste obrise na tlo. Desetak minuta kasnije blještav ljetni dan zamijenio je sumrak. Kroz do tada potpuno mirne krošnje u trenutku je zapuhao hladan oštar vjetar pa je i on stao. Sva su kretanja prestala i priroda je zanijemjela. Ptice su ušutjele, životinje su se umirile, a ljudi zadivljeni prizorom gledali su u nebo. Sunčeva se korona prelijevala preko tamnog Mjeseca, a uz sam rub vidjelo se crveno iskrenje moćnih protuberanci. Zavladala je tama, a nebo sivo modre boje na nekoliko je trenutaka otkrilo sjajnu Veneru i Merkur.

Trajalo je to oko pola, možda i cijelu minutu, a onda se na jugozapadnom dijelu obzora pojavila sjena. Iako nije bilo ni jednog oblaka izgledalo je kao da dolazi neko strašno nevrijeme i iznenada, bljesnula je prva zraka svjetlosti koja se provukla kroz oštar mjesečev horizont bez atmosfere. Razdanilo se naglo. Jato golubova proletjelo je iznad krošnji, a cvrkut ptica označio je kraj tog kratkog, ali veličanstvenog i zastrašujućeg događaja. Buka automobila i graja djece u obližnjem parku opet se čula, a toplina Sunca vratila je vruće ljeto. Podsjećajući nas bolno koliko smo zapravo maleni i nemoćni, tko smo i što smo u odnosu na beskrajna prostranstva Univerzuma, grandiozna predstava Prirode je završila.