Gullo Gullo

Roman Gullo Gullo jednog od najpoznatijih jugoslavenskih prozaika, Miodraga Bulatovića, objavljen 1970. godine, kulminacija je njegova stvaralačkog svijeta u kojem se spoj ludila, magije i brutalne realnosti pretvara u snažnu alegoriju o ljudskom zlu. Naslov romana, izveden iz onomatopeje vriskova i životinjskih zvukova, simbolizira iskonski krik čovjeka lišenog razuma, smisla i duše.

U središtu priče nalazi se niz likova — ratnika, gubitnika, zločinaca i fanatika — koji se kreću kroz krajolik nalik na apokaliptični san. Kroz njihove sudbine Bulatović prikazuje dehumanizaciju i moralni kolaps svijeta u kojem su ludilo i nasilje postali svakodnevica. Autor stvara atmosferu snažnog simbolizma i groteske, miješajući stvarno i fantastično, sveto i demonsko.

Teme romana obuhvaćaju apsurd rata, kolektivno ludilo, religioznu i ideološku zaslijepljenost, kao i besmisao ljudske patnje. Bulatovićev izraz je eksplozivan i slikovit, pun metafora, brutalnih slika i ritma koji podsjeća na usmeni ep. Njegovi likovi više nisu realistično prikazani ljudi, već arhetipovi — nositelji zla, straha ili grižnje savjesti.

Gullo Gullo zatvara trilogiju započetu romanima Đavoli dolaze i Jahač nad jahačima, u kojoj Bulatović do krajnosti razvija svoju poetiku groteske i egzistencijalne tjeskobe. Djelo ostaje moćna književna vizija o propasti humanosti i o čovjeku koji, suočen s vlastitim demonskim licem, izgovara posljednji krik civilizacije.