Nikada i sad

Autoporicanje moći teorijskoga subjekta nad uspostavom bilo kakvih stabilnih kategorija o sebi i o/u svome tekstu, paradoksalno je upravo njegova jezična moć za koju je slijep, a koja je, uz citatne generatore iz teorijskih, književnih i medijskih svjetova (Bambi Molesters, Bare, Barthes, M. S. Mađer, Despotov, Mate Bašić, Štulić, Ivan Kozarac…), i te kako potentna jezgra na kojoj izrasta tekst u svoj raskoši bujanja svojih označitelja…