Rob

Henry Miller zadnjih je godina svoga života govorio kako je na početku spisateljske karijere htio pisati kao Knut Hamsun, a kako sada, u zadnjem desetljeću, da se ponovo rodi, želi pisati kao Isak Bashevis Singer.

"Radnja je jednostavna: događa se u 17. stoljeću u Poljskoj, glavni lik je Jakov, religiji predani Židov, u ropskom odnosu nakon kozačkog pokoravanja njegova kraja, u kojemu je ostao bez svega. Zaljubljuje se u seosku ženu, oboje doživljavaju veliku ljubav, ona je kršćanka, što multiplicira problem njihove odbačenosti, koji se provlači kroz cijeli roman. Biti netko nepodoban, unatoč potpunoj moralnosti, s time bi se složio psiholog koji je bio popularan u isto vrijeme kada i Singer: Abraham Maslow, koji je pisao o etičnosti ljudi ispalih iz kolektivnog morala. (...)

Kroz roman „Rob“ pušu mnogi vjetrovi, pravovaljani židovski i brojni slavenski paganski momenti, jedinke su predane na raspolaganje teško shvatljivim silama koje ih tjeraju ne da se pripremaju na život, nego da ga žive onako kako stižu, unatoč svemu, što’no se kaže: u prolazu, suočeni s ludilom političkih i svjetonazorskih mijena, s ozloglašenom historijom kao ritmodavcem. A što je historija? „Smrt je Mesija, to je jedina istina“, piše Singer, i u ovom mračnom fragmentu moguće je osjetiti isti onaj duh koji je pokretao Kafku, kada je rekao za Mesiju da je on onaj koji stiže dan kasnije. (...)

Singer je pisao kao da ne postoji relativizam Dvadesetog stoljeća i svih tada skovanih teorija. Postoji samo dobro ispričana priča, kao kod Thomasa Hardya: svatove smije prekinuti samo stari mornar čije su dogodovštine svečanije od događaja, on smije svima oduzeti riječ. Kod Singera se radi o diskretnom preuzimanju primata, o tišini, o onom lahoru kroz koji je Bog došao Mojsiju, onomad kada je bio u povjetarcu. Nije bio u plamenu spisateljske inovacije, kao u Joycea, ni u poetizaciji stvarnosti, kao u Schulza, ni u njenom intelektualnom superiornom nadograđivanju, kao u Gombrowicza, nego u jednostavnom, posve tihom pripovijedanju, jednako onako kako gore cjepanice u kaminu, gotovo izazovno banalno i uobičajeno. Kod njega čak i kada se pojavi Đavo, to nije vijest za naslovnice, nego privatni događaj koji runi rutinu i razbija svakodnevicu, pa nije čudno što se takav virtuoz kao Kiš snebivao nad ovim zapanjujućim narativnim moćima. Krleža je imao sliku, rijetko ju je rabio: nad njegovom kolijevkom okupile su se vile i rekle: ovo dijete bit će pripovijedač." - Dario Grgić