Kritika praktičkoga uma
Prema većini tumača ovo je najvažnija od tri Kritike Immanuela Kanta, i predstavlja, zapravo, nastavak prve Kritike. Pojam kritika za Kanta znači – granica, mogućnost. Dakle, on ovdje ne kritizira praktički um, već ispituje granice njegovih mogućnosti.
"Teorijska upotreba uma bavila se predmetima same moći spoznavanja, a kritika toga uma u pogledu te upotrebe odnosila se zapravo samo na čistu moć spoznavanja, jer je ona pobuđivala sumnju. Kasnije se i potvrdila ta sumnja da se ona moć spoznavanja lako gubi preko svojih granica, među nedostižive predmete ili čak međusobno protivurječno pojmove. S praktičkom upotrebom uma stoji već drukčije. U njoj se um bavi odredbenim razlozima volje. (…) Ako mi odsada možemo pronalaziti razloge da bismo dokazali kako to svojstvo uistinu pripada ljudskoj volji (a tako i volji svih umnih bića), onda se time dokazuje ne samo to da čisti um može biti praktički, nego da je samo on, a ne empirijsko-ograničeni um, na neuvjetovan način praktički.
Osnovni zakon čistoga praktičkog uma: Djeluj tako da maksima tvoje volje u svako doba ujedno može da važi kao princip općega zakonodavstva." — Immanuel Kant
Jedan primjerak je u ponudi
