Povijest Langobarda
Povijest Langobarda jedno je od najznačajnijih djela europskog srednjovjekovlja, a koje je u 8. stoljeću napisao učeni pisac i povjesničar, teolog i pjesnik Pavao Ðakon, rođen oko 720. godine, a umro oko 799. godine.
Poznati europski intelektualac i savjetnik na dvoru Karla Velikog u svojem je djelu opisao razdoblje od 568. do 744. godine i iznio povijest naroda kojemu i sâm pripada. Ono spada među rijetke izvore za proučavanje hrvatske povijesti u razdoblju ranoga srednjeg vijeka, u doba velike seobe naroda i u vremenu nadasve turbulentnih zbivanja na tlu Europe.
"Povijest Langobarda" od velike je važnosti ne samo kao povijesno svjedočanstvo langobardskog naroda, već i kao dragocjeni izvor za prošlost Italije, Mađarske i Slovenije, ali i hrvatskih povijesnih prostora preko kojih su u jednom trenutku Langobardi prešli. Ovo je izdanje priređeno da čitatelju omogući čim veću upotrebljivost: ono se sastoji od paralelnoga latinskog teksta i prijevoda, što pruža bolju preglednost, dok je komentar - vrlo opširan - dan nakon samog teksta "Povijesti Langobarda" (komentar su priredili Tomislav Galović, Ivo Goldstein i Hrvoje Gračanin).
Knjiga donosi i dodatak, a to su dva važna kraća teksta o povijesti naroda Langobarda - "Podrijetlo naroda Langobarda" (Origo gentis Langobardorum) i "Povijest Langobarda iz Gothanskog kodeksa" (Historia Langobardorum codicis Gothani), od kojih je prvi Pavlu bio jedan od glavnih izvora za pisanje njegova djela (komentari H. Gračanin). Dvije povijesne studije (T. Galović - "Pisac i djelo: Pavao Ðakon i Povijest Langobarda"; H. Gračanin - "Povijest Langobarda Pavla Ðakona i ranosrednjovjekovno povjesništvo") pružaju detaljan uvid u lik i djelo Pavla Ðakona kao i u njegove historiografske postupke uz osvrt na njegove suvremenike povjesničare.
Za one koji žele znati više, literatura koja se navodi više je nego opsežna. Popisi vladarâ i dužnosnikâ praktično su pomagalo za lakše korištenje knjigom i praćenje povijesnih događanja.
Jedan primjerak je u ponudi
