Doba mjedi

Doba mjedi velika je priča o dvoje ljudi koji su odživjeli svoje živote u doba ekstrema te o njihovu potomku kojega je zapalo, kao ne baš sretno nasljedstvo, izaći na kraj s tom činjenicom. Georg i Vera, kako se u romanu zovu, imali su, naime, do neke točke svojih života ekstremno suprotstavljene biografije. Oni se sreću čim je to bilo moguće a da ne bude pogibeljno, nakon što je ama baš sve na svijetu bilo protiv toga susreta. Potom odlaze različitim putevima, kad ih je baš sve upućivalo na to da ostanu zajedno.

Priča je europska po tome što se dogodila u mnogo verzija, svjedočeći o moći ideologije koja zna podijeliti i stol i postelju, jučer kao i danas, također i u ovom stoljeću koje nije ništa manje obilježeno ekstremima. Iz različitih obzira, pa i zbog straha, ta je priča malokad ispričana do kraja.

Doba mjedi jest ujedno epska rijeka s mnogo pritoka, rukavaca, naplavina, što se teško probija prema svojemu dalekom ušću. Neki možda znaju da je rijeka Bosut neobična po tome što ponekad poteče prema svojemu izvoru.

Ti se izvori u romanu traže u mitskom vremenu, kada je šareni svirac hamelinski hodio njemačkim zemljama i skupljao njezinu mladost da je odvede u – Transilvaniju. Nešto bliže našem dobu, u godini 1770., grupa njemačkih kolonista dolazi u Wolkowar, u okviru terezijanskih reformi, i ostaje u Slavoniji. Poslije su nazvani Volksdeutscherima. Naracija o njima daje širi okvir dviju individualnih sudbina, sve do protjerivanja „etničkih Nijemaca“ godine 1945. iz Šleske, Sudeta i Jugoslavije te do rasapa potonje.

Središnji dio romana događa se u Poljskoj, tom valjda najstrašnijem poprištu Drugoga svjetskog rata. Kraj romana pripada mjestima kamo dolaze i smireni i nesmireni, za koje velimo da su valjda mrtvi.