Dnevnik melankolije
Dževad Karahasan (1953.–2023.), bosanskohercegovački esejist i teatrolog, u zbirci Dnevnik melankolije popunjava prazninu nedostatka interesa za dramu i kazalište u suvremenoj književnosti.
U eri gdje se novo ravnopravno stavlja s dobrim, Karahasan, kao erudirani klasik, otvara slojevite analize koje šokiraju otkrićima. Knjiga eseja tematski se bavi europskom književnošću, posebno dramom: Kleistovim stvaralaštvom, Goetovim Faustom kao simbolom duhovne granice, Büchnerovim inovacijama. Vraća se Krleži, secirajući njegove obrasce u ex-jugoslavenskom nasljeđu, dok bosanskohercegovački dio otkriva Ahmeda Muradbegovića – zanemarenog dramatičara kojeg Karahasan "otkriva" suvremenoj publici.
Ključne teme: faustovski problem u evropskoj simbolici, granice kao egzistencijalna metafora, srednjoeuropski identitet između Istoka i Zapada. Melankolija nije samo emotivna, već intelektualna – refleksija nad raspadom tradicije, ratnom traumom i gubitkom kulturnog kontinuiteta. Karahasanovi tekstovi, duboki i provokativni, spajaju historiju, estetiku i filozofiju, podsjećajući da je prava drama ogledalo duše Europe.
Kao dio Karahasanovog "dnevnika" egzila i introspekcije, ova zbirka slavi esej kao formu otpora zaboravu, nudeći "šokantna otkrića" koja budu čitatelja na duboko razmišljanje o granici između prošlosti i sadašnjosti.
Jedan primjerak je u ponudi
