Pod oba sunca

Bato je postao svjetioničarem jer se nije želio pridružiti agresiji na Dubrovačko primorje. Danica u nametnutoj osami oplakuje svoju neplodnost. Jednoga ljeta Nevena i Mitar, par u krizi srednjih godina, razapinju šator pred svjetionikom. Zajednička večera promijenit će sve u njihovim životima. Pod oba Sunca, roman ispripovijedan kroz glasove četvero protagonista, priča je o krugu života koji iscrtavamo sami i pokušajima da iz tog kruga iskoračimo. Ognjen Spahić iznova pokazuje svu raskoš pripovjednoga talenta i zavidnu sposobnost da stvori moćne, pamtljive likove duboko obojene lokalnom poviješću. Pod oba Sunca roman je o ljudima u okovima vlastitih odluka kojih se nikako ne mogu osloboditi. “Volim ja moga Bata. Nije da ga ne volim. Ne mrzim ga. Ne mrzi ni on mene. Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto vrijeme. Sad je drugačije. On mene voli dok ga pijanog liječim u postelji, dok previjam rane i stavljam hladne obloge na čelo. Ja njega volim dok gledam kako spava. Lice se preuredi. Sve stane na svoje mjesto. Obrve se poravnaju, a usne rašire i otkriju zube. Takav, gotovo da se smije. Čekam da mu se srce smiri. Pa zaspim i ja. Budni, razbuđeni, u ovoj zlotvornoj kući… Tada je sve drugačije. Ponekad se čini da oboje glumimo, skrivajući od zidova ono šta smo jedno drugom bili. Jer da tragovi uzajamne ljubavi ne postoje, davno bih fukari prerezala vrat. Ja njemu ili on meni. Već dvadeset sedam godina čekam da udari, da me satre šaketinom, slomi zube i natuče rebra. Zamahne tu i tamo, uprazno. Zaleti se kao vepar. Riče, psuje, vrijeđa, odradi svoje i sam se povuče.”