Grad sunca

Campanella, dominikanac, filozof, pjesnik i pobunjenik, napisao ju je u zatvoru, nakon mučenja i osuđivanja na smrt zbog hereze i urota protiv Španjolaca – djelo je izniklo iz njegove patnje kao san o svijetu bez tiranije, siromaštva i neznanja.

Priča je oblikovana kao dijalog: genoveški moreplovac pripovijeda vitezu hospitalcu o svom putovanju do čudesnog Grada Sunca, smještenog na brežuljku blizu ekvatora, okruženog sa sedam koncentričnih zidina nazvanih po planetima (Merkur, Venera, Mars, Jupiter, Saturn, Mjesec, Sunce). Na vrhu brežuljka stoji hram posvećen Suncu – simbol božanske mudrosti i prirodne religije. Grad je mikrokozmos: matematički savršen, kozmički ugođen, gdje se sve podređuje harmoniji svemira.

U tom gradu nema privatnog vlasništva – zemlja, kuće, hrana, čak i žene i djeca su zajednički. Svi rade četiri sata dnevno, ostalo je posvećeno učenju, umjetnosti, tjelovježbi i molitvi. Obrazovanje počinje od rođenja: djeca uče iz slika na zidovima (cijeli grad je živa enciklopedija – zidovi oslikani znanošću, poviješću, životinjama, biljkama). Brakovi se dogovaraju po eugenici i astrologiji, a ljubav je podređena općem dobru. Vlast drže tri vladara: Moć (vojska), Mudrost (znanost) i Ljubav (zdravlje, reprodukcija) – nad njima je Svećenik-Sunce, prosvijetljeni vladar koji spaja razum i vjeru.

Campanella miješa Platona, kršćanstvo, pitagorejsku numerologiju i renesansnu znanost: astrologija određuje vrijeme za sjetvu, brakove, ratove; religija je prirodna, bez dogmi, usmjerena na Boga kroz Sunce i zvijezde. Nema siromaštva, nema zavisti, nema rata – sve je usklađeno s prirodom i kozmosom.

Grad sunca nije hladna distopija; to je topli, gotovo poetski san o čovječanstvu koje je prevladalo sebičnost. Campanella vjeruje da je takav grad moguć – ako se ljudi okrenu razumu, prirodi i Bogu. Djelo je utjecalo na kasnije utopije, ali i na mislioce poput Campanelle samog, koji je sanjao o univerzalnoj monarhiji pod papom.