
Ljudi sa ponora
Dokumentarno-dramatično djelo u kojem London, živeći među sirotinjom londonskog East Enda 1902. godine, potresno svjedoči o bijedi, glađi i poniženju najnižih slojeva engleskog društva u doba edvardijanske Engleske.
Riječ je o jednom od najsnažnijih i najrealističnijih Londonovih djela, nastalom 1902.–1903. godine. London se ovaj put spustio u „ponor“ – sirotinjske četvrti londonskog East Enda (Whitechapel i okolice) u vrijeme krunidbe kralja Eduarda VII.
Prerušen u siromašnog mornara, London je nekoliko tjedana živio kao beskućnik i radnik: spavao je u prenoćištima, radio u radionicama, jeo u pučkim kuhinjama i svakodnevno se susretao s glađu, alkoholizmom, tuberkulozom, dječjim radom i krajnjim očajem. Knjiga je mješavina osobnog izvještaja, sociološke analize i žestoke društvene kritike.
London uspoređuje život engleske sirotinje s uvjetima u kojima žive „niže rase“ u kolonijama i pokazuje kako je najbogatija zemlja svijeta u isto vrijeme stvarala najveći ljudski ponor. Djelo je puno potresnih priča običnih ljudi, snažnih opisa i gorčine prema kapitalističkom društvu koje dopušta takvo poniženje.
Ovo Binizino izdanje iz 1930. godine jedno je od prvih hrvatskih izdanja i danas se smatra antikvarnom rijetkošću. Prijevod je bio vrlo utjecajan u jugoslavenskim socijalno angažiranim krugovima tridesetih godina.
Jedan primjerak je u ponudi
- Nedostaje ovitak





