Studija o Hamletu

Studija o Hamletu jedno je od najznačajnijih kritičko-esejističkih djela hrvatske književnosti prve polovice 20. stoljeća. Tekst je prvotno izlazio u nastavcima u časopisu Savremenik 1915. godine, a potom je objavljen kao samostalna knjižica.

Nehajev pristupa Hamletu na karakterističan način – ne kao klasični filolog ili teatrolog, nego kao moderni psiholog i književni kritičar pod utjecajem Tainea, Brandesa i europske moderne. U središtu njegove studije nije radnja drame, nego lik danskog kraljevića kao paradigmatski primjer modernog intelektualca. Hamlet je za Nehajeva cinik i očajnik, utopljen u fatalizam i determinizam, osoba pasivne naravi i bolesne volje. Njegova tragedija proizlazi iz toga što stoji "izvan ljudi i nad ljudima, i zato protiv ljudi".

Autor ističe kako Shakespeareova drama odudara od Aristotelovih pravila, što je upravo razlog njezine vječne modernosti. Hamletova nemoć, gadljivost prema svijetu, ogorčenost na okolinu i uvjerenje da plemenitost ne može promijeniti truli poredak – sve to Nehajev vidi kao duboko suvremeno. U Hamletu prepoznaje tip ličnosti koji će kasnije dominirati i njegovim vlastitim romanima i novelama (posebno u Bijegu): osjetljivi, inteligentni, ali paralizirani pojedinci koji propadaju u sukobu s grubom stvarnošću.

Studija je pisana elegantnim, suptilnim i analitičkim stilom, s bogatim jezikom i dubokim uvidima u ljudsku psihu. Nehajev spaja filozofsku refleksiju, psihološku analizu i književnu kritiku, čineći tekst koji je istovremeno i interpretacija Shakespearea i autoportret jednog modernog hrvatskog intelektualca početkom 20. stoljeća.

Ovo izdanje iz 1917. godine danas je rijetkost na antikvarnom tržištu i predstavlja dragocjen uvid u Nehajevljev kritički opus. Djelo svjedoči o autorovoj izuzetnoj obrazovanosti, poznavanju europske književnosti i sposobnosti da velike klasične teme prevede u suvremeni, osobni i nacionalni kontekst. Za ljubitelje Shakespearea, hrvatske esejistike i moderne književne kritike nezaobilazno je štivo.