Hrvatska revija u egzilu 1951.-1990.: Izbor radova I-V

Izbor radova iz Hrvatske revije u pet tomova.

S povijesno-političkim prijelomom, dramatskim slomom u svibnju 1945. započinje posebno poglavlje hrvatske književnosti. Ono izvan Domovine. Odijeljeno, a ujedinjeno poglavlje, jer, i kad je nastajalo odjelito, nadahnjivalo se domovinskim izvorima, na osjećajima i nade i čežnje. Živjelo je od ono malo zemlje, hrvatske grude što smo je sa sobom ponijeli u tuđinu, netko u džepu, a svi u srcu, svi u mislima. Zato se može reći da je u svibnju 1945. započelo pisanje posebnog poglavlja naše književnosti. Ta posebna, od stoljetnog domovinskog Debla odcijepljena grana na kojoj su i nadalje rađali i rasli novi plodovi kao nešto posve prirodno, plodovi zalijevani, često, našim suzama, a njegovani brižno našom posebnom ljubavlju. Ljubavlju u vjernosti. Rasla je i cvala naša Grana sve u želji, sve u nadi, sve u čvrstoj volji i odluci da ćemo je jednom vratiti u Domovinu zelenu i punu plodova i da ćemo je na sretnom povratku prisloniti na mjesto onog nepreboljenog ožiljka, one trajne rane što je krvarila, da se ponovno priljubi i sraste uz domovinsko Deblo i da na njemu nastavi rasti i rađati.
Zato se, mislimo, može reći da naša emigrantska književnost počinje u prvim danima naše emigracije, naše prognaničke emigracije, kad smo u tuzi za izgubljenom domovinom nalazili nadahnuća, kada smo u onim mračnim ozračjima Velike Tragedije naslućivali domovinsko Svjetlo, neugasivi Svjetionik prema kojemu smo i u dubokom mraku kretali. Stoga već u prvim danima života u logorima, izbjegličkim ili zarobljeničkim, počela je nicati “književnost” koja se nastavljala na naše književno djelo, ispisano u Domovini. U logorima Austrije i Italije, i svugdje gdje su se našli Hrvati, ljudi bez domovine, pisana je nova književnost, nova po našim novim boravištima, nova po novim motivima i sadržajima, inače uvijek kao odraz domovinske. Tako su nastajali listići, a na njima skromni prilozi, zrnca, često više plodovi naše patnje i tuge, nego nekog pjesničkog nadahnuća. Bili su to više naši jauci i uzdasi, da srcu olakšamo. Osjećali smo iz dana u dan sve težu moru, kao neki kameni pritisak na našu dušu, pa smo prolazili kroz duge besane noći i ujutro ustajali s istim teretom, da nastavimo svoje veliko pitanje: gdje smo, što smo, kako smo stigli na ova strana mjesta? I, što nije bilo najlakše, kamo nas vode budući puti? Nesigurni za sutrašnji dan. Radi pogibelji, mnogi od tih radova (ne možemo ih uvijek nazvati književnim djelima) nisu čak nosili, redovito, ni ime svojih autora. Bilo je tada vrlo opasno izaći sa svojim imenom. Bilo je to vrijeme pseudonima.
Tako su nastajali prvi, nazovimo ih, “pismeni zapisi” naše emigracije u Italiji. Npr., u logoru u Modeni izlazile su novine Velebit, u Fermu je izlazila Croatia (možda najkvalitetnija publikacija prvih mjeseci) uz koju su se javljali i drugi listovi. Fermo je postajalo naš mali, napredni gradić, pa su i sami naši “gospodari” bili iznenađeni bujnim vjerskim i kulturnim životom “hrvatskog gradića” u Italiji.
Ja sam se tada nalazio kao ratni zarobljenik u Tarantu (Grottaglie) i ispisivao svoj “Dnevnik” (kasnije knjiga Tragedija se dogodila u svibnju). Usporedo s njim pisao sam i pjesme koje sam početkom siječnja 1947. objavio u Rimu kao prvu hrvatsku knjigu u emigraciji pod naslovom Izgubljena Domovina. U to isto vrijeme Antun Bonifačić pisao je svoj roman Bit ćete kao bogovi koji sam ja objavio u Buenos Airesu godine 1950. Bile su to prve hrvatske knjige u emigraciji.
Jednom u Argentini (u svibnu 1947.), pokrenuli smo polu-mjesečnik Hrvatska da branimo našu napadanu Domovinu. Ove su novine imale i svoj kulturni prilog, ponekad i na nekoliko stranica. Zabilježimo ovdje da su te kulturne stranice “neke” smetale, jer “kultura nije važna”, važna je samo politika, ona njihova politika koja nas je dovela do brodoloma 1945. Kako smo mi bili svjesni da je upravo kultura ta, po kojoj jedan narod živi i nadživljava sve nepogode i stradanja, da kultura preživljava godine i vremena, razumjeli smo ubrzo da nismo na pravome poslu. Trebalo je, dakle, pokrenuti kulturni časopis. U tim se godinama, istina, bila pojavila Sloboda, vrstan časopis, nu, na žalost, posve kratka vijeka (štoviše, četvrti je broj “umro” u samoj tiskari).
Trebalo se, dakle, osloboditi “politike” (među navodnicima) i vratiti svojem pravom pozivu, književnosti, da pišemo svoje posebno poglavlje za hrvatsku književnost; a trebalo je uznastojati da naše emigrantsko poglavlje bude što bogatije.
Tako se, eto, pojavila naša Hrvatska Revija, 9. ožujka 1951. Dogovorili smo se, dr. Antun Bonifačić i Vinko Nikolić, da pokrenemo časopis, koji će biti općehrvatsko-kulturno okupljalište. Koji će biti javna, slobodna Tribina! Nije bilo lako pokrenuti časopis u emigraciji, daleko od Domovine, ali mi smo ipak uspjeli nakon višemjesečnog dopisivanja na liniji Brazil (dr. Bonifačić) i Argentina (Nikolić). Trebalo se najprije dogovoriti o imenu. Od više prijedloga pobijedilo je ime Hrvatska Revija, kako se zvao časopis ugledne Matice Hrvatske (1928.-1945.), jer u našim smo namjerama bili odlučili slijediti Matičino glasilo, jer smo željeli ostvariti one iste ciljeve koje je Matica ostvarivala: jedinstvo, duhovno-intelektualno jedinstvo svih Hrvata na području nacionalne kulture, okupljanje svih Hrvata, bez obzira na vjerske, ideološke, stranačke ili bilo kakve druge razlike. (Iz predgovora)
Vinko Nikolić