Sve ono što u džepove nije moglo stati
Oko Adnana Žetice usmjereno je na prostor i vrijeme koje protiče kroz njega; on je promatrač koji u sitnicama pronalazi pjesmu koja u nevelikom broju stihova prokaže i pokaže svijet u svoj njegovoj niskosti, ali i ljepoti.
“Žeticine vanredno žive slike, oštro fokusirani detalji nepoetične svakidašnjice i 'reporterski' brižljivo izdvojeni prizori sa društvene margine iznimno precizno dočaravaju socijalni ambijent, bolna mjesta iz intimnih sjećanja i svu tragiku postratne traumatske zbilje. Ekspresivnost kolokvijalnog idioma, epigramska sažetost, smjela, maštovita i neočekivana poređenja, snimci iskustva koji se u pomjerenim, oneobičenim vizurama postupno razvijaju u efektne i pronicljive metafore, koje često imaju funkciju ironičnog komentara, daju ovim pjesmama izvanrednu autentičnost i svježinu. Iz trivijalnih sadržaja učmale provincijske svakidašnjice Žetica pomno izabire one slike i fragmente čiji sitni detalji najvjerodostojnije odražavaju bolna sjećanja na rat, progone i užasnu zbilju etničkih podjela te socijalnu izoliranost i umrtvljenost hercegovačkog kraja, hiperbolizira ih i u lucidnim i neočekivanim obrtima metaforički 'fiksira' njihovu empirijsku težinu.“
Jedan primerak je u ponudi
