Sabrana djela A. P. Čehova #8: Čovjek u futroli i druge novele i putopisi

Od pripovijesti »Kod poznanika«, napisane 1898, do posljednje pripovijesti »Zaručnica« (1903) čitalac može pratiti ne samo razvitak besprijekorne kompozicijske vještine u ovim djelima, nego i niz problema, koji su zanimali autora u posljednjim godinama, a koje je on nastojao razriješiti u svojem djelu. Upravo u ovoj knjizi skupljene su pripovijetke kao što su »Čovjek u futroli«, jedna od najpoznatijih Čehovljevih pripovijesti, »Ogrozd«, »Jonič«, te »Dama sa psetancem«.

Sve ove pripovijetke su majstorski osmišljene u scenama u kojima se napreže umjetnikova pažnja — u unutrašnjim životnim trenucima i unutrašnjim prekretnicama — pokazuju koliko je autor bio velik u shvaćanju svakodnevnog života, u tijeku svojih razmišljanja o životu, i koliko ga je krasila duboka misao o općoj svevrsnosti, o trajnom ljudskom značenju (Ahijerej).

No upravo ovaj period Čehovljeva stvaranja znači i određeni stav prema budućnosti, vjerovanje u pobjedu dobra i pravednosti (posljednja pripovijest Zaručnica). Nije potrebno napominjati koliko su pojedina lica (Čovjek u futroli!) iz ovih Čehovljevih novela postala sinonim za određene tipove ljudi u kasnijem sovjetskom društvu, ili pak tipove ljudi kakve srećemo u svakidašnjem životu (Dušica, Jonič). Upravo u toj »običnosti«, toj svakidašnjici, u njezinom vjernom slikanju, sastoji se i veličina pera A. P. Čehova.

Dva objavljena putopisa predstavljaju posebno poglavlje u Čehovljevom životu. Čitalačkoj publici manje poznata, zbog toga, što su do danas bili nepristupačni kod nas, ova dva djela služe kao dopuna svjedočanstava o humanosti ovog velikog pisca, koji nije ostao samo zatvoreni, kabinetski literat, nego je, kao što je to slučaj s ova dva djela, i na terenu proučavao živi materijal. On je bio prvi, koji je podigao svoj glas u ime istine o robijašima na Otoku Sahalinu.