Ivana Brlić-Mažuranić

Hrvatska književnica (Ogulin, 18. IV. 1874 – Zagreb, 21. IX. 1938). Kći pravnika Vladimira Mažuranića i unuka pjesnika i bana Ivana Mažuranića. Školovala se privatno. Nakon udaje za političara Vatroslava Brlića preselila se iz Zagreba, u kojem je živjela 1878–92., u Slavonski Brod. Pisala je pjesme, pripovijetke, romane, basne i bajke, eseje i članke te se bavila prevodilačkim i redaktorskim radom. Godine 1902. objavila je zbirku pripovijedaka i pjesama za djecu Valjani i nevaljani, a 1905. i drugu srodnu knjigu Škola i praznici. Jedinu samostalnu pjesničku zbirku Slike objavila je 1912. Njezina lirika, nastala u doba moderne, manje je vrijedan dio njezina opusa.

Realističke pripovijetke najčešće su ilustracija moralno-poučnih ideja, u fantastičnima se koristi jednostavnim elementima fantastike (vilinski svijet). I u jednima i u drugima dječji su likovi predmet autoričina didakticizma, a do izražaja dolaze njezina načela utemeljena na kršćanstvu. Njezin prvi roman Čudnovate zgode šegrta Hlapića (1913) realističke je motivacije, ali sa značajkama bajke, tj. s posebnim odnosom prema stvarnosti koji se sastoji u apstrahiranju i stilizaciji stvarnoga svijeta. Spojivši u njemu pripovjednu jednostavnost i živost s humanističkim viđenjem svijeta, Šegrt Hlapić postao je ne samo prvi hrvatski dječji roman nego ujedno i njegov prototip.

U povijesnom (nedovršenom) romanu Jaša Dalmatin, potkralj Gudžerata (1937), koji je napisala na temelju očeva istraživanja o Dubrovčaninu Melek-Jaši, potkralju indijske provincije na prijelazu iz XV. u XVI. st., šenoinski model povijesnog romana prilagodila je dječjemu svijetu i inicirala model dječje povijesne proze. Njegujući ezopovski tip basne (Dječja čitanka o zdravlju, 1927; Srce od licitara, 1938; Basne i bajke, 1943), obogatila je inače skromnu nacionalnu tradiciju toga književnog oblika. Književni vrhunac ostvarila je u zbirci od osam bajki u kojima radnju pokreću likovi preuzeti iz slavenske mitologije, koje je autorica stilizirala davši im sasvim određene osobine (Priče iz davnine, 1916). Posluživši se oblikom bajke, s pomoću fantastike stvara autonomni svijet davnine u kojem se mitska slika svijeta spaja sa secesijski stiliziranom slikom vremena, prostora, likova i događaja. U potonjim bajkama (Basne i bajke, 1943) unosi istočnjačke motive i strukturira ih prema narodnoj bajci. U esejima i člancima (Knjiga omladini, 1923; Mir u duši, 1930) tematizira socijalna i egzistencijalna pitanja, tumači vlastita životna načela i književna uvjerenja.

Kao ugledna spisateljica bila je četiri puta predlagana za Nobelovu nagradu, a 1937. izabrana, kao prva žena u nas, za dopisnoga člana JAZU. Zarana je proglašena »klasičnim piscem« i »hrvatskim Andersenom«; djela su joj prevedena na mnogobrojne strane jezike te izvedena u kazališnim, radijskim i filmskim obradbama. Njezina književna ostavština, rukopisi i korespondencija nalaze se u Arhivu obitelji Brlić u Slavonskom Brodu, u kojem se svake godine održava književna i kulturna manifestacija »U svijetu bajki Ivane Brlić-Mažuranić«.