Lav Nikolajevič Tolstoj

Lev Nikolajevič (Nikolaevič) Tolstoj, ruski romanopisac i dramatičar (Jasna Poljana, Tulska gubernija, 9. IX. 1828 – postaja Astapovo Rjazanjske željeznice, 20. XI. 1910). Potomak plemićkoga roda, vlastelin. Studirao je pravo. Bio je časnik u Krimskome ratu i u vojnim jedinicama na Kavkazu, što je opisivao u svojim djelima, počevši od Sevastopoljskih pripovijesti (Sevastopol’skie rasskazy, 1855–56), s obraćanjem pozornosti na psihu vojnika suočena sa smrću. Autotematizacija je nastupila već u pokušaju oblikovanja Povijesti jučerašnjeg dana (Istorija včerašnego dnja, 1851), u kojoj je V. B. Šklovski vidio najavu struje svijesti, a razvija se u trilogiji Djetinjstvo (Detstvo, 1852), Odrastanje (Otročestvo, 1854) i Mladost (Junost’, 1856), u kojoj se pojavljuje ćudoredni Nehljudov kao piščev alter ego. U Jasnoj Poljani (obiteljsko imanje) nastao je i roman Rat i mir (Vojna i mir, 1863–69), kao pokušaj povijesne retrospekcije radi tumačenja pravih uzroka društvene krize u 1850-ima. Zbog toga autor spaja počela pov. romana s fabulama o plemićkim obiteljima (Bolkonski, Rostovi) u ratu 1812., i vlastitim historiozofskim ekskursima u pitanja koja je postavio rat, ujedinivši ruski puk s vodstvom koje je samo provodilo povijesnu volju. Portreti plemića koji traže viši smisao u zbivanju, vezuju se za opise ladanja i dokumentirane prikaze bitaka (Austerlitz, Borodino). Seljački fatalizam simbolizira Platon Karatajev u razgovoru s Bezuhovom. Seoska autorova bavljenja dala su dio građe romanu Ana Karenjina (Anna Karenina, 1873–77), i to fabuli koja se suprotstavlja preljubu kao Aninu grijehu. Međutim, u završnome dijelu saznaje se kako je brak Levina i Kitty završio u »kuhanju pekmeza«, a Levin se odao čitanju Evanđelja. Temeljna fabula vodi ljubavnike u propast: Anu pod kotače vlaka, Vronskoga kao dragovoljca u Srbiju, što je Tolstoju dalo priliku da se ruga slavenofilstvu, a N. Fabriju da Smrt Vronskoga smjesti u Vukovar. Uskrsnuće (Voskresenie, 1899) se temelji na sudskim kronikama; Nehljudov je lik »pokajničkoga plemića« koji zavodi sluškinju i uzrokuje njezine jade, pa ih pokušava ispraviti obilaskom različitih ureda, što je bila prigoda za optužbu cijeloga državnog aparata. Raskrinkavanje zla i moralistika došli su do izražaja i u dramama Vlast tmine (Vlast’ t’my, 1886), Plodovi prosvjete (Plody prosveščenija, 1889–90) i Živi leš (Živoj trup, 1900) kao i novelama iz 1880-ih (Smrt Ivana Iljiča – Smert’ Ivana Il’iča, 1886). U tom je razdoblju pisac odlučio da se više neće baviti »nekorisnom« beletristikom, te je u tisku širio vlastite ideje evanđeoske ljubavi i »neprotivljenja zlu nasiljem«. Objavio je niz pripovijesti za puk, koje je plijenila cenzura, ali ih je oslobađao hrvatski knjižar Krunoslav Heruc radi raspačavanja među »austrijskim Slavenima«, pa su tako, tiskane navodno u Beču, došle u ruke i braći Radić. Traktat Što je umjetnost? (Čto takoe iskusstvo?, 1898) gnjevna je kritika građanske umjetnosti, kako slikarstva tako i glazbe. Osuda glazbe kao umjetnosti koja potiče razvrat razvijena je i u pripovijesti Kreutzerova sonata (Krejcerova sonata, 1889), s piščevom propovijedi o spolnom suzdržavanju. Potkraj života Tolstoj se još jednom obratio Kavkazu. Među ranim, »vojnim« crticama nalazi se Nalet (Nabeg, 1853), u kojem je riječ o krvavome pljačkaškom obračunu ruske vojske s čečenskim selom; u romanu Hadži Murat (objavljen posmrtno 1912) autor je, poznavajući prilike, obradio tragediju vođe gorštaka koji se našao u žrvnju carske vlasti i narodnih vođa odanih islamu. Mirotvorac je i ovdje pokazao umijeće opisa, kao što je moralist u pitanjima spola najljepše poetske stranice posvetio ženskim likovima. Spajajući iskustva realističke opisnosti sa sklonošću psihologizaciji likova, nadasve pak stalnim potragama za ćudorednim vrijednostima koje zastupa u duhu izvornoga kršćanstva, podignuo je ruski roman na najvišu estetsku razinu i utjecao na kretanje žanra u svjetskoj književnosti. Tolstojevi su romani postali i ostali stalnim izazovom filmskim redateljima i glumicama (Ana Karenjina C. Browna iz 1935. s G. Garbo, Rat i mir K. Vidora iz 1955. s A. Hepburn kao Natašom). Surovost seoskoga života u dramama koje je Europa, suprotno intencijama, prihvaćala kao »naturalističke« bila je uzor hrvatskim dramatičarima sve do J. Kosora i imala uspjeha na njemačkim pozornicama. Sabrana djela L. N. Tolstoja dostupna su u hrvatskim prijevodima. Od pravaškoga pjesnika A. Harambašića, preko stalno obnavljanoga I. Velikanovića do suvremenih K. Pranjića i Z. Crnkovića, na »tolstojani« su se okušali mnogi.

Citiranje: Tolstoj, Lev Nikolajevič. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 30. 10. 2023.