
O nacionalnoj istoriji kao vaspitnom predmetu
Programski tekst u kome Đilas, kao viši partijski ideolog, iznosi marksističko-lenjinističke smernice za nastavu i pisanje nacionalne (jugoslovenske) istorije kao sredstva vaspitanja i ideološke borbe.
Delo je prvi put objavljeno kao članak u partijskom časopisu Komunist (br. 1, 1949, str. 57–82), a ubrzo zatim i kao samostalna brošura. Nastalo je u kontekstu Informbiroa i V. kongresa Komunističke partije Jugoslavije, kada je jugoslovensko rukovodstvo isticalo sopstveni put ka socijalizmu i potrebu za novim pristupom istoriji koji bi služio obrazovanju novih generacija u duhu marksizma-lenjinizma, ali prilagođen jugoslovenskim okolnostima.
Đilas piše tekst kao zvanično partijsko uputstvo svakom piscu i predavaču nacionalne istorije. Ključne teze su:
Istorija se mora pisati i predavati strogo na osnovu dijalektičkog i istorijskog materijalizma — ideologije radničke klase i Komunističke partije Jugoslavije.
Nacionalna istorija mora biti istovremeno istorija svih naroda Jugoslavije, bez zanemarivanja ili preuveličavanja bilo kog naroda (protiv „nacionalnog nihilizma“, ali i protiv buržoaskog šovinizma).
Naglasak na progresivnim snagama, revolucionarnim pokretima, velikim ličnostima i masama kao nosiocima istorije, uz kritičko razotkrivanje reakcionarnih snaga i klasnih protivrečnosti.
Kritika prethodnih udžbenika (npr. oštra kritika Ante Babića zbog šematizma i „nacionalnog nihilizma“, blaža prema Jagošu Jovanoviću).
Tekst je tipičan za rani posleratni period: kombinuje zahtev za naučnošću (konkretna analiza, arhivski rad) sa jasnom ideološkom funkcijom — istorijom kao oružjem u izgradnji socijalizma i jugoslovenskog bratstva i jedinstva. Đilas ističe da istorija „živi u svesti ljudi“ i da je stoga izuzetno važna za obrazovanje mladih.
Jedan primjerak je u ponudi
- Traces of patina





