Idiot
U romanu Idiot knez Miškin, čovjek čiste duše i nevinosti, suočava se s pokvarenošću i licemjerjem društva. Njegova dobrota, u svijetu pohlepe i strasti, postaje tragična slabost i uzrok vlastite propasti.
Roman Idiot (1869.) jednog od najvećih ruskih klasika, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, smatra se jednim od vrhunaca svjetske realističke i psihološke proze. Djelo je nastalo nakon piščeva osobnog zatočeništva i duhovne krize, što je vidljivo u njegovu središnjem liku — knezu Lev Nikolajeviču Miškinu, utjelovljenju potpune moralne čistoće i kršćanske dobrote.
Po povratku iz Švicarske, gdje se liječio od epilepsije, Miškin dolazi u Sankt‑Peterburg i ulazi u vrtlog društvenih i ljubavnih odnosa. Njegova iskrenost i dobrota proturječe korumpiranom svijetu u kojem vladaju egoizam, materijalizam i taština. Dvije ključne žene njegova života, Nastasja Filippovna i Aglaja Jepančina, predstavljaju dvije krajnosti – strastvenu, tragičnu i izgubljenu ljubav s jedne, te plemenitu i idealiziranu čistoću s druge strane. Knez se nalazi između tih svjetova, nesposoban lagati ili suditi, što ga u očima drugih čini „idiotom“.
Dostojevski kroz ovu priču postavlja duboka moralna i filozofska pitanja: može li apsolutno dobar čovjek uopće opstati u svijetu zla? Roman istražuje ideju kršćanske ljubavi, samilosti i žrtve, ali i tragičnu nespojivost idealnog dobra s ljudskom stvarnošću.
Stilski, Idiot je gust, psihološki, dijaloški roman, u kojem se unutarnji svjetovi likova razotkrivaju kroz prikrivena osjećanja i moralne sukobe. Djelo je vrhunski primjer Dostojevskijeve sposobnosti da spaja religijsko i egzistencijalno, realno i vizionarsko — stvarajući tragičan mit o nevinosti u svijetu grijeha.
Jedan primerak je u ponudi
