
Idiot
U romanu „Idiot“, knez Miškin, čovek čiste duše i nevinosti, suočava se sa korupcijom i licemerjem društva. Njegova dobrota, u svetu pohlepe i strasti, postaje tragična slabost i uzrok njegovog sopstvenog pada.
Roman Idiot (1869) jednog od najvećih ruskih klasika, Fjodora Mihajloviča Dostojevskog, smatra se jednim od vrhunaca svetske realističke i psihološke proze. Delo je nastalo nakon piščevog ličnog zatvora i duhovne krize, što je očigledno u njegovom centralnom liku — knezu Lavu Nikolajeviču Miškinu, oličenju potpune moralne čistote i hrišćanske dobrote.
Po povratku iz Švajcarske, gde je lečen od epilepsije, Miškin dolazi u Sankt Peterburg i ulazi u vrtlog društvenih i ljubavnih odnosa. Njegova iskrenost i dobrota protivreče pokvarenom svetu u kome vladaju egoizam, materijalizam i sujeta. Dve ključne žene u njegovom životu, Nastasja Filipovna i Aglaja Jepančina, predstavljaju dve krajnosti – strastvenu, tragičnu i izgubljenu ljubav s jedne strane, i plemenitu i idealizovanu čistotu s druge strane. Knez je zarobljen između ovih svetova, nesposoban da laže ili osuđuje, što ga u očima drugih čini „idiotom“.
Dostojevski kroz ovu priču pokreće duboka moralna i filozofska pitanja: može li apsolutno dobar čovek preživeti u svetu zla? Roman istražuje ideju hrišćanske ljubavi, saosećanja i žrtve, ali i tragičnu nespojivost idealne dobrote sa ljudskom stvarnošću.
Stilski, Idiot je gust, psihološki, dijaloški roman, u kojem se unutrašnji svetovi likova otkrivaju kroz skrivena osećanja i moralne sukobe. Delo je odličan primer Dostojevskog da spoji religiozno i egzistencijalno, realistično i vizionarsko — stvarajući tragični mit o nevinosti u svetu greha.
Jedan primerak je u ponudi





