
87 pesama
Pjesnička pobuna protiv straha, nasilja i besmisla. U 87 pjesama Miodrag Pavlović progovara o ratnim traumama, ljudskoj osamljenosti i potrazi za nadom u svijetu koji je izgubio sigurnost.
Što ostaje od čovjeka nakon što se svijet raspadne? To je jedno od temeljnih pitanja zbirke 87 pesama, kojom je Miodrag Pavlović (1928.–2014.) 1952. godine snažno obilježio početak nove epohe u srpskoj poeziji. Njegova prva pjesnička knjiga donijela je radikalan odmak od optimistične, ideološki obilježene poslijeratne književnosti i otvorila prostor modernom, egzistencijalnom izrazu.
Oblikovana iskustvom Drugoga svjetskog rata i njegovih posljedica, Pavlovićeva poezija suočava čitatelja s tjeskobom, nasiljem, smrću, otuđenošću i osjećajem ugroženosti ljudskog postojanja. Svijet njegovih pjesama često je neprijateljski i kaotičan, a čovjek krhak, izložen silama koje ne razumije i ne može nadzirati.
Pavlović se služi snažnim metaforama, neobičnim slikama, ironijom i filozofskim promišljanjem. Umjesto skladne pjesničke ispovijesti pojavljuje se nemiran, fragmentiran glas modernog čovjeka, koji propituje smisao povijesti, mogućnost slobode i granice ljudske izdržljivosti.
Ipak, ova zbirka nije samo poezija očaja. U njezinoj napetosti između razaranja i stvaranja prepoznaje se i otpor zlu te uporna potraga za ljudskim dostojanstvom.
87 pesama danas se čita kao jedno od ključnih ostvarenja srpskog pjesničkog modernizma i važan dokument duhovne klime Europe nakon Drugoga svjetskog rata.
Angeboten wird ein Exemplar
- Požutjeli listovi
- Tragovi patine
- Žig knjižnice






