U sjeni sutrašnjice: o dijagnozi zla od kojega boluje naše vrijeme

"Živimo u opsjednutom svijetu - a to znamo. Ni za koga ne bi bilo nešto neočekivano kada bi se jednog dana nenadano razbuktala ta naša ludost u bjesnilo, koje bi, kad bi se stišalo, ostavilo sirote europske ljude tupe i izgubljene; motori bi još i dalje šumjeli, zastave bi još dalje lepršale -ali duha više ne bi bilo.

Svagdje se sumnja u održivost društvenog sistema u kojem živimo, svagdje se javlja neodređen strah od bliže budućnosti, osjećaj propadanja i raspada kulture. Nisu to samo zebnje koje nam nadolaze u besanim noćnim časovima, kada plamen života tiho tinja. To su promišljena očekivanja koja se temelje na opažanju i sudu. Činjenice nas pritiskuju. Jasno vidimo kako su gotovo sve stvari, koje su se nekad pričinjale čvrstim i svetima, postale kolebljivima: istina i čovječnost, razum i pravo. Vidimo državne oblike koji više ne funkcioniraju, proizvodne sisteme koji su u agoniji. Vidimo društvene sile koje povećavaju svoje djelovanje do besmislenosti. Čini se da bučni stroj tog našeg veličajnog vremena počinje zapinjati.

Najednom se nameće protivna teza: nikad nije bilo vremena u kojem bi čovjek bio toliko ozbiljno svjestan zadaće: i na održanju i usavršenju zemaljskog blagostanja i kulture. Nikad prije nije rad bio u takvoj časti. Čovjek nikad nije bio tako spreman djelovati i usuditi se svaki tren žrtvovati svoju odvažnost i svoju vlastitu opstojnost za opće dobro. On nije izgubio nadu.

Nužno je, ako želimo spasiti ovu kulturu i ako ne želimo da ona utone u vjekove barbarstva, nego ako želimo, održavajući najviše vrjednote, koje su njezino nasljedno dobro, pronaći prijelaz u novo i čvrsto stanje, da si suvremenici polože točan račun o tome koliko je već uznapredovalo rasulo koje joj prijeti. Tek od nedavnog vremena postalo je općenitim raspoloženje propasti, koje nam prijeti, i raspadanja kulture, koje neprestano napreduje..."

Johan Huizinga (1872 - 1945), nizozemski povjesničar i kulturolog čija najpoznatija djela uključuju "Jesen srednjeg vijeka" ("Herfsttij der Middeleeuwen", 1919), povijesno-kulturološku studiju života i umjetnosti srednjeg vijeka; "Erazmo" ("Erasmus", 1924) biografiju Erazma Roterdamskog, nizozemskog renesansnog znanstvenika i "Homo ludens - o podrijetlu kulture u igri " ("Homo ludens. Proeve eener bepaling van het spelelement der cultuur", 1938), o elemtima igre u ljudskoj kulturi.

Studirao komparativnu lingvistiku i germanske jezike na Sveučilištu u Leipzigu. Predaje povijest u srednjoj školi u Harlemu a od 1903 -05 antičku povijest na sveučilištu u Amsterdamu. Godine 1905. postaje profesor povijesti u Groningu. Nakon smrti svoje prve supruge seli se u Leiden, gdje postaje profesor opće povijesti na lokalnom sveučilištu.

Od 1916-1932 uređuje časopis "De Gids". Nakon putovanja u Ameriku objavljuje djelo "Amerika Levend en Denkend" (1926). 1938. godine postaje podpredsjednik Međunarodnog odbora za intelektualnu suradnju pri Ligi Naroda. Uzbunjen prijetnjom fašizma i kulturne krize piše svoje znakovito djelo "U sjeni sutrašnjice" ("In de schaduwen van morgen, 1935). Za vrijeme njemačke okupacije sveučilište je zatvoreno a Huizinga 1941. u svom govoru kritizira njemački utjecaj na nizozemsku znanost zbog čega biva uhićen. Pušten je na slobodu 1942., ali mu je povratak u Leiden zabranjen. 1945. godine, svega nekoliko mjeseci prije kraja rata umire u izgnanstvu.