Izbor pjesama 1-2

Stamać ističe Ujevića kao "registratora duševnog života i izvanjezične zbilje, čarobnjaka i opsjenara čitatelja", jamca hrvatskog jezika i stiha, zrcalo XX.-stoljećne hrvatske kulture.

Prvi svezak započinje "Lelek sebra" (1920.), zbirkom patnje i ljubavne agonije: pjesme poput "Oproštaj" glorificiraju ropstvo ljubavi, ženu kao mit (Eva, Vivijana), miješajući senzualnost i bol. Slijedi "Kolajna" (1926.), kanconijer od 48 pjesama posvećen ženi – idealiziranoj, ali destruktivnoj: "Puca u ognju naša glava", "Miris ljepote struji u toj kosi", "Božanska ženo gospo nepoznata" slave njezinu mističnu moć, no nagovještavaju propast. "Auto na korzu" (1932.) donosi preokret: "Desetgodišnjica vlažnoga humka" i "Tumaranja bezazlenoga srca" uvode egzistencijalnu tjeskobu, nostalgiju za domovinom ("Odlazak", "Slaboća") i vjerske motive ("Duhovna klepsidra").

Drugi svezak nastavlja se sa zbirkama "Misao" (1940.), "Zemlja doba i zraka" i "Rukovez" (1950.): "Noć u kojoj pljušte zvijezde", "Molitva za koru kruha i zdjelu leće", "Nostalgija prozora sučelice" istražuju kozmičku čežnju, ljudsku sudbinu ("Svakidašnja jadikovka"), bratstvo ("Pobratimstvo lica u svemiru") i pomirenje sa smrću ("Preobražaj oblaka i čeona mjesečina"). Teme: ljubav kao mučenje i iscjeljenje, egzil i nostalgija, vjera i metafizika, patnja čovjeka u svemiru, slavenska mitologija. Stil evoluira od slobodnog stiha i arhaizama do filozofskih paradoksa, ritamske melodičnosti i simbolizma.

Ova antologija, s 16 ilustracija, potvrđuje Ujevića kao najvećeg hrvatskog lirika: emocionalnog, intelektualnog, univerzalnog – most između tradicije i modernosti, gdje riječi postaju "bljesak svjetlosti u bistrom zdencu".