Vjera i ljepota
U romanu Vjera i ljepota (1840.) Niccolò Tommaseo prati ljubav i brak Giovannija i Marije, talijanskih emigranata u Francuskoj. Nakon burnih prošlosti, oni se susreću u Quimperu, zaljubljuju, vjenčaju i bore se s iskušenjima.
Vjera i ljepota jedino je veće prozno djelo Niccolò Tommasea (1802.–1874.), dalmatinskog književnika, leksikografa i moralista, pisano u egzilu na Korzici. Roman je podijeljen u šest knjiga i ima snažan autobiografski naboj: Tommaseo u njemu obrađuje vlastitu unutarnju borbu između senzualnosti i strogog katoličkog moralizma.
Glavni junaci su Giovanni (intelektualac, pisac, izbjeglica u Francuskoj) i Maria (lijepa, ali ranjena žena s tragičnom prošlošću – siroče, žrtva loših utjecaja i grijeha). Susreću se u Quimperu u Bretanji nakon međusobnih nesreća. Počinju kao prijatelji, povjeravaju jedno drugome prošlost (Giovanni: ljubavne avanture i grižnja savjesti; Maria: mladenački padovi, pokušaji samoubojstva, egzistencijalna kriza). Ljubav ih vodi prema braku, koji nije romantičan ideal, već put prema smirenju i duhovnom uzdizanju.
Nakon vjenčanja dolaze iskušenja: Maria se razboli od tuberkuloze (simbol romantične „ljepote u smrti“), Giovanni biva teško ranjen u dvoboju zbog uvrede talijanskom narodu. Dok se on oporavlja, ona slabi i umire – u agoniji nalazi utjehu u vjeri. Giovanni, oplakujući je, shvaća da prava ljepota nije samo tjelesna ili estetska, već ona koja je prožeta vjerom u Boga; bez vjere ljepota vodi grijehu i krivnji.
Tommaseo koristi introspektivni, lirski stil bogat metaforama, biblijskim aluzijama i psihološkom dubinom – roman je više meditacija o grijehu, iskupljenju i spasenju nego klasična radnja. Odbacuje romantičarski sentimentalizam, naglašava moralnu strogost i katoličku ortodoksiju, ali prikazuje i patnju senzualnosti. Djelo je bilo kontroverzno zbog intimnih ispovijedi i erotskih nagovještaja, no danas se cijeni kao rani primjer psihološkog romana u talijanskoj književnosti 19. stoljeća, predvodnik Manzonijeve tradicije.
Jedan primjerak je u ponudi
