
Vjera i ljepota
U romanu „Vera i lepota“ (1840), Nikolo Tomazeo prati ljubav i brak Đovanija i Marije, italijanskih imigranata u Francuskoj. Nakon burne prošlosti, oni se sreću u Kemperu, zaljubljuju se, venčavaju i bore se sa iskušenjima.
Vera i lepota je jedino veće prozno delo Nikola Tomazea (1802–1874), dalmatinskog pisca, leksikografa i moraliste, napisano u egzilu na Korzici. Roman je podeljen u šest knjiga i ima snažan autobiografski naboj: Tomazeo se bavi sopstvenom unutrašnjom borbom između senzualnosti i strogog katoličkog moralizma.
Glavni likovi su Đovani (intelektualac, pisac, izbeglica u Francuskoj) i Marija (lepa, ali ranjena žena sa tragičnom prošlošću – siroče, žrtva loših uticaja i grehova). Upoznaju se u Kemperu u Bretanji nakon obostranih nesreća. Počinju kao prijatelji, poveravajući jedno drugom svoju prošlost (Đovani: ljubavne veze i kajanje; Marija: mladalački padovi, pokušaji samoubistva, egzistencijalna kriza). Ljubav ih vodi ka braku, koji nije romantični ideal, već put ka smirenju i duhovnom uzdizanju.
Nakon venčanja, dolaze iskušenja: Marija oboleva od tuberkuloze (simbol romantične „lepote u smrti“), Đovani je teško ranjen u dvoboju zbog uvrede italijanskog naroda. Dok se on oporavlja, ona slabi i umire – u agoniji on pronalazi utehu u veri. Đovani, oplakujući je, shvata da istinska lepota nije samo fizička ili estetska, već ona koja je prožeta verom u Boga; bez vere, lepota vodi grehu i krivici.
Tomaseo koristi introspektivni, lirski stil bogat metaforama, biblijskim aluzijama i psihološkom dubinom – roman je više meditacija o grehu, iskupljenju i spasenju nego klasična radnja. On odbacuje romantični sentimentalizam, naglašava moralnu strogost i katoličku ortodoksiju, ali takođe prikazuje patnju senzualnosti. Delo je bilo kontroverzno zbog svojih intimnih ispovesti i erotskih aluzija, ali danas je cenjeno kao rani primer psihološkog romana u italijanskoj književnosti 19. veka, preteča Manconijeve tradicije.
Jedan primerak je u ponudi





