Marin Držić: pjesnik dubrovačke sirotinje
Knjiga hrvatskog književnika i esejista Živka Jeličića jedna je od najutjecajnijih interpretacija Marina Držića. Jelčić Držića tumači kao pisca bliskog pučanima i kritičara društvenih nepravdi dubrovačke renesanse.
Jeličić u studiji razvija tezu da Držića ne treba promatrati samo kao renesansnog komediografa nego i kao autora koji je svojim djelima izražavao interese i osjećaje dubrovačkog puka. Polazeći od društvenih odnosa u Dubrovačkoj Republici 16. stoljeća, autor prikazuje sukob između vlastele i običnih građana te Držićeve komedije tumači kao kritiku privilegiranih društvenih slojeva. U tom kontekstu Držić postaje pjesnik dubrovačke sirotinje, odnosno književnik koji kroz humor, satiru i živopisne pučke likove progovara o nepravdama, licemjerju i društvenim razlikama.
Studija je nastala na temelju ranijih Jeličićevih istraživanja o Držiću te je bila dio šireg nastojanja da se renesansna hrvatska književnost interpretira kroz društvenu i povijesnu perspektivu. Sam autor isticao je da je riječ o dijelu opsežnije studije koju je prethodno objavio u skraćenom obliku.
Iako su kasniji književni povjesničari pojedine Jeličićeve zaključke preispitivali, knjiga je ostala važna u hrvatskoj držićologiji jer je među prvima sustavno povezala Držićev život, njegove političke stavove i književne likove s društvenim okolnostima Dubrovnika njegova vremena. Time je otvorila prostor novim interpretacijama Držićeva opusa i njegova mjesta u hrvatskoj kulturnoj povijesti.
Jedan primjerak je u ponudi
