Koriensko pisanje

Koriensko pisanje je knjižica koju je 1942. godine, u dva izdanja, priredio Adolf Bratoljub Klaić uz suradnju članova Hrvatskog državnog ureda za jezik. Izdana je u Zagrebu kao privremeni pravopisni priručnik u skladu sa Zakonskom odredbom o hrvatskom jeziku, njegovoj čistoći i pravopisu iz 1941. godine.

Knjižica se sastoji od predgovora, zakonodavnog dijela (u kojem su objavljene ključne zakonske odredbe i naredbe o jeziku) te pravopisnog dijela s pravilima i pravopisnim rječnikom. U predgovoru Klaić naglašava da koriensko pisanje nije novost, nego nastavak stare hrvatske tradicije etimološkog pravopisa.

Temeljno načelo je morfološko-etimološko: piše se prema postanku (korijenu) riječi, a ne prema izgovoru. To znači da se ne provodi jednačenje suglasnika po zvučnosti (npr. vrabci, dohodka, svatba, jednačba, glasba, zubčanik, potrebština umjesto fonetskih oblika), čuvaju se suglasnici d i t u raznim skupovima (srdce, otca, sudca, gostba, častnik, bolestnik), n se ne mijenja u m pred b/p (jedanput, nastanba) i sl. Posebno se regulira pisanje dvoglasa ie/je (prema jatovskom refleksu: diète, cviet, rieč, ali djeteta, cvjetovi). Propisana su i pravila za tuđe riječi (npr. bez umetnutog j u material, dialog i sl.) te rastavljanje riječi na slogove.

Ovo je bio prijelazni korak prema opsežnijem Hrvatskom pravopisu (1944., Klaić i Franjo Cipra). Djelo je odražavalo jezičnu politiku NDH usmjerenu na čišćenje jezika i naglašavanje njegove samobitnosti kroz tradicionalni korijenski pristup, suprotno fonetskom pravopisu koji je prevladavao u nekim ranijim razdobljima. Danas se smatra važnim povijesnim izvorom za proučavanje hrvatske pravopisne tradicije i jezične politike 20. stoljeća.

Knjižica je rijetka, dostupna u antikvarijatima i digitalnim arhivama, a predstavlja značajan dio opusa Bratoljuba Klaića, poznatijeg po kasnijem Rječniku stranih riječi.