Dječak iz pećine

Dječak iz pećine (1888.) pustolovna je priča za mladež Ernesta d’Hervillyja koja se smatra njegovim najuspjelijim djelom. Radnja je smještena u kasni paleolitik, prije otprilike 25.000 godina, na području današnje Francuske.

Glavni junak je devetogodišnji dječak Krek, pametan i hrabar dječak iz plemena pećinskih ljudi (kromanjonaca). Pleme mu povjerava najdragocjeniju stvar – čuvanje vatre u pećinskom ognjištu dok odrasli odlaze u lov. Krek se, međutim, zaigra i vatra se ugasi. U prahistorijsko doba to je težak zločin jer vatra znači toplinu, zaštitu od divljih zvijeri, kuhanje hrane i opstanak cijelog plemena. Kao kaznu, dječaka progone iz zajednice.

Sam u surovoj prirodi, Krek se suočava s brojnim opasnostima: glad, hladnoća, divlje životinje (mamuti, nosorozi, špiljski lavovi), sukobi s drugim plemenima i vlastiti strah. Putujući kroz šume, ravnice i pećine, on uči izrađivati kameno oruđe, loviti, snalaziti se u prirodi i preživljavati. Susreće prijateljske likove, uključujući starca koji mu pomaže, te čak i pripadnike drugih skupina (npr. jezernih ljudi).

Roman istodobno prikazuje odrastanje i sazrijevanje glavnog junaka. Kroz teške kušnje Krek postaje jači, mudriji i odgovorniji. Autor naglašava važnost zajednice – na kraju pleme oprašta Krekov prijestup, a on se vraća kao koristan član društva.

D’Hervilly je priču napisao pod utjecajem tadašnjih otkrića u arheologiji i Darwinove teorije evolucije. Iako su neke pojedinosti danas znanstveno zastarjele (npr. prikaz kromanjonaca), knjiga je živa zahvaljujući živim opisima prirode, životinja i svakodnevnog života prahistorijskih ljudi. Stil je dinamičan, pustolovan i poučan, s naglaskom na hrabrost, domišljatost i ljudsku solidarnost.

Dječak iz pećine pionirsko je djelo žanra prahistorijske književnosti za djecu. U hrvatskom prijevodu bila je popularna lektira, poticala maštu i zanimanje za daleku prošlost čovječanstva.