Osječka arhitektura 1918. - 1945.

"Moderna arhitektura između dva svjetska rata izrasla je iz secesije i odbacila ju." Vladimir Bedenko

Cilj projekta je cjelovit registar moderne arhitekture i graditeljstva na području grada Osijeka. Značajan je rad Sanje Lončar Vicković: Industrijska arhitektura Osijeka u razdoblju od 1918. do 1945. godine kao dio europske arhitekture moderne. U taj kontekst smještaju je osnovna zajednička obilježja: upotreba nosivih konstrukcija od betona, armiranog betona i čelika te funkcionalistički i minimalistički pristup oblikovanju pročelja. Prethodnice moderne u Osijeku bile su zgrade OLT-a iz 1912. godine u kojima se prvi put koriste beton i željezo kao primarni materijali. Najznačajnije industrijske građevine međuratnog razdoblja su Munjara i Remiza na južnoj obali Drave nasuprot Tvrđi. U doba gradnje predstavljale su impresivan graditeljski i tehnološki pothvat koji je utjelovljavao postulate moderne - jedinstvo konstrukcije i oblikovanja, čitljivost unutarnjeg kostura u jednostavnim, monumentalnim pročeljima s velikim staklenim platnima. Današnje stanje industrijskih zona i tvornica iz razdoblja između dva svjetska rata izrazito je loše. Većina građevina unutar nekadašnjih tvorničkih krugova - OLT, Kožara, Šibicara - je napuštena, devastirana ili aktivno razarana. U tvornicama koje još rade i koriste originalne pogone - Remiza, Saponia, HEP - promjene tehnologije, ratne štete, obnavljanja i sanacije dovele su do smanjenja autentične arhitektonske vrijednosti. Industrije ekstenzivnog tipa, koja je dovela do stvaranja velikih industrijskih kompleksa, više nema niti će je biti. Zgrade propadaju, ali tvornički kompleksi se nalaze na najboljim lokacijama u gradu i postaju sve atraktivniji investitorima. U tekstu se predlaže otvaranje i smještaj Tehničkog muzeja u prostor bivše Munjare u kojem je danas rezervni pogon gradske toplane.