Pjesničke pripoviesti

Sa spoznajom o podređenosti ukrajinskog naroda Ševčenko je došao u Peterburg kao rob svojega gospodara Engelgardta, rusificiranoga potomka njemačkih došljaka, onih koji su došli u Rusiju i koji su za služenje dobivali od careva ukrajinske zemlje sa seljačkim „dušama“ kao vlasništvo. Tamo se otkrio još jedan talent mladog Ukrajinca – slikarstvo; zahvaljujući tomu postao je poznat i otkupljen iz kmetstva.

Hvaljen i odlikovan polaznik Peterburške akademije slikarstva mogao bi postati uspješan umjetnik koji bi izrađivao portrete dvorskih i drugih bogataša ili pisao pjesme na ruskom kao mnogobrojni Ukrajinci stvarajući karijeru u imperijskoj prijestolnici, kao recimo njegov zemljak Jevgen Grebinka, autor čuvene romance Oči černyje…, ali nešto odozgo kao da ga je vodilo ukazujući na poziv: ne životni uspjeh, već trnovit vijenac nacionalnoga proroka. Sjećanje na napaćeni narod Ukrajine nije ga napuštalo i upravo takvom predočio je domovinu 1840. u pjesmama zbirke Kobzar, nazvane prema liku narodnoga barda s gudačkom kobzom.

Iza romantičarskih motiva i likova stajala je glavna ideja – predočiti jezik svoga naroda kao književni, ne i kao narječje seljačkoga plebsa maloruske provincije, kako su ga imenovali apologeti imperija, opovrgnuti tvrdnju da malorus može pisati samo po uzoru na Gogolja – obvezno ruskim jezikom, kako je uvjeravao ideolog književne velikodržavnosti Visarion Bjelinski. Ševčenko ga je ismijao i ustvrdio mogućnost stvaranja književnosti na jeziku svog naroda, što je potvrdio svojim pjesništvom.