Šahrijarov prsten
Dževad Karahasan u romanu Šahrijarov prsten stvara slojevitu priču o ljubavi, pripovijedanju i egzilu, inspiriranu Hiljadu i jednom noći. Naziv aludira na Šahrijara i Šeherzadu, gdje priča spašava od smrti, simbolizirajući moć naracije u kaosu rata.
Radnja počinje u Sarajevu pred rat 1992. i tijekom opsade: mladi zaljubljenici Azra i Faruk razdvajaju se. Faruk bježi u inozemstvo, ostavljajući Azri rukopis o šeiku Figaniju, autističnom dervišu i pjesniku iz 16. stoljeća za vrijeme Sulejmana Veličanstvenog. Azra, povučena u unutarnji svijet usred opsade, čita ga kao utočište, dok vanjski svijet propada u nasilje i izolaciju.
Rukopis otvara slojeve priča: Figani, žrtva dvorskih intriga u Istanbulu, nastoji postati dvorski pjesnik, ali suočava se s političkim zavjerama i socijalnim pritiscima, povlačeći se u fantaziju. Najdublji sloj vodi u staru Mesopotamiju: džin Bell, beztiielni duh iz Uruka, traži utjelovljenje u čovjeka, stvarajući žensku polovicu Belitsilim preko sumerskog boga Enkija – mit o nastanku svijeta kroz dijalog muškog i ženskog.
Kroz ove ugniježđene priče, Karahasan istražuje teme: pripovijedanje kao obranu od smrti i rata, autistično povlačenje u unutrašnji svijet nasuprot socijalnoj realnosti (likovi su "autistične ličnosti" tražeći cjelovitost), egzil kao bosanski pečat, dijalog s Drugim ("Jedni od drugih") i ratna trauma Sarajeva. Prsten simbolizira vezu, egzil i vječnu potragu za identitetom, gdje ljubav postaje metafizička hronika – teološko-politička i egzistencijalna.
Roman, s esejističkim dubinama i mističnim slojevima, slavi naraciju kao iscjeljenje, kritizirajući patrijarhat i nasilje kroz žensku perspektivu (Azra/Šeherzada). Kao dio Karahasanovog "jednog knjige" projekta, ostaje remek-djelo bosanske moderne, gdje se povijest stapaju s mitom u obrani duha.
Jedan primjerak je u ponudi
