Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta
Klasični prijevod Svetog pisma na srpski jezik, poznat kao Vuk-Daničićeva Biblija. Novi zavjet preveo je Vuk Stefanović Karadžić (1847., Beč), a Stari zavjet Đuro Daničić (završeno 1865., objavljeno 1868. u Beogradu).
Britansko i inostrano biblijsko društvo (British and Foreign Bible Society) preuzelo je izdavanje, revidiralo i masovno distribuiralo Bibliju u više izdanja (prvo cjelovito 1868./1870., zatim ponovljena: 1895. Budimpešta, 1933., 1950., 1972. Beograd/Njujork-London itd.).
Prijevod je temeljen na originalnim jezicima (hebrejski, aramejski za SZ; grčki za NZ), uz utjecaj Septuaginte i crkvenoslavenskog nasljeđa, ali u duhu Vukove jezične reforme: narodni jezik, štokavski ekavski, latinica ili ćirilica ovisno o izdanju. Daničićev SZ je poetski, ritmičan, arhaičan u izrazu, ali pristupačan – smatra se jednim od najljepših prijevoda Biblije na južnoslavenske jezike, s izvanrednom melodijom i snagom izraza (npr. Psalmi, Propovjednik, Izaija).
Britansko društvo ga je intenzivno širilo među Srbima, Hrvatima i drugim Slavenima, često u "pohrvaćenim" varijantama:
- redakcija Bogoslava Šuleka (NZ i Psalmi, ijekavski/hvatski elementi);
- Milan Rešetar (cijela Biblija, pregledano izdanje). Te prilagodbe učinile su ga prihvatljivim i u hrvatskom kontekstu do pojave novijih prijevoda (Šarić, Jeruzalemska Biblija, Zagreb 1968.).
Ovo je temeljni prijevod za srpsku i dijelom hrvatsku kulturu 19.–20. st. – utjecao na književnost, jezik, poeziju (npr. Njegoš, modernisti). Kritiziran zbog protestantskog naglaska (Društvo je nekonfesionalno), ali hvaljen zbog jezične ljepote, preciznosti i ritma. Danas se i dalje koristi u pravoslavnim i evangeličkim krugovima.
Ključna vrijednost prijevoda je spoj narodnog jezika i biblijske uzvišenosti – "nenadmašiv" po mnogima za poetske i egzistencijalne svrhe.
Jedan primjerak je u ponudi
