Znanje, obrazovni standardi, kurikulum
Teorijsko - kritički pristup obrazovnoj politici u Hrvatskoj
Obrazovna politika u Hrvatskoj planirala je u prvom desetljeću 21. st. mijenjati školski sustav. Promjene bi, očekivalo se, prije svega pridonijele rasterećenju učenika osnovne škole i školski sustav harmonizirale sa sustavima u europskim zemljama. Ta su se očekivanja trebala ostvariti na temelju nekih ključnih dokumenata, točnije katalogâ znanja (2004.), Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda (2005.) te Nacionalnog okvirnog kurikuluma (studeni 2008., srpanj 2010. i tiskana inačica 2011.). Međutim, planirane promjene nisu dale očekivane rezultate, što se može s dosta pouzdanosti reći za primjenu katalogâ znanja i Hrvatskog nacionalnog obrazovnog standarda. Razlog je neuspjehu, najkraće rečeno, u tome što ti dokumenti nisu nastali na odgovarajućoj metodologiji i teoriji. Treći dokument – Nacionalni okvirni kurikulum – tek treba dokazati, bez obzira na pozitivna iskustva u drugim zemljama, da rješava važne strukturne probleme našega školstva i omogućuje tzv. „rasterećenje učenika”.
Novija iskustva pokazuju da je hrvatska obrazovna politika – recimo tako – brzo trčala na mjestu, uz često olako pozivanje na opće dobro, dakle – unaprjeđenje odgoja i obrazovanja, no bez vidljivih rezultata. Usred različitih pa i suprotstavljenih struja i valova (kadšto stručnih, često nestručnih, nerijetko politikantskih…), bilo je – čini se – nemoguće postići potreban i željeni učinak.
Da se barem donekle sagleda neuspjeh uočenih procesa, činilo mi se potrebnim i opravdanim najprije stručno opisati teorijska polazišta fenomena (pre)opterećenosti učenika, kataloga znanja, obrazovnih standarda i kurikuluma, a potom kritički sagledati spomenute dokumente.
Jedan primerak je u ponudi
- Pečat biblioteke