Ljepuškasta djeca
Roman Ljepuškasta djeca prikazuje svijet adolescentnih buntovnika u "reedukacijskoj" koloniji – zatvoru maskiranom kao škola. Napisano u duhu praškog proljeća, djelo kritizira komunistički sustav kroz dinamičnu, filmsku naraciju.
U 1950-ima, grupa "ljepuškaste djece" – mladih djevojaka i momaka osuđenih za sitne prijestupe (krađe, bijeg od kuće) – dolazi u posebnu ustanovu na čehoslovačkom selu. Glavni pripovjedač, tinejdžer s uličnim instinktima, susreće ekscentrične drugove: buntovnu djevojku s umjetničkim snovima, cinika koji ismijava "pedagoške" lekcije i tihog sanjara. Nad njima vlada birokratska hijerarhija, nadglednici koji ih "tovle" za poslušnost kroz parade, lažne radionice i moralne propovijedi o socijalizmu.
Svakodnevica je apsurd: jutarnje vježbe pod budilnikom, "reedukacijski" sastanci gdje se priznaju "greške", ali i tajni klubovi gdje djeca dijele priče o slobodi. Pokušaj bijega jednog lika pokreće lančanu reakciju – hobotnice vlasti (policija, sudovi) hvataju "bjegunce" pod lažnim optužbama. Kulminacija je pobuna: djeca pale baraku, suočavajući se s nasiljem sustava. Roman završava otvoreno – nekim sloboda, drugima povratak u ciklus.
Zatvor kao metafora društva – "zatvor koji to nije" guši individualnost birokracijom i indoktrinacijom. Treniranje poslušnosti vs. prirodna buntovnost mladosti; umirući režim koji se grči pod apsurdnim zakonima. Šotola miješa humor, ironiju i tragičnost, podsjećajući na Kafku: istina boli, ali oslobađa. Djelo slavi dječju energiju protiv mašine zla, upozoravajući na opasnosti fanatizma.
Izvanredno dinamično, preporučuje se ljubiteljima socijalne satire poput Kundere ili Hrabalovih ranih djela.
Dva primerka su u ponudi
