Sin puka

U vrijeme kada je Valentin Kataev pisao ovu priču, tema rata i djece još nije bila toliko razotkrivena, pa je djelo izazvalo veliko interesovanje. Ali i sada ostaje poseban, atmosferski i izaziva mučan osjećaj u duši.

Jedna situacija inspirisala je pisca da stvori ovu priču. Godine 1943. vidio je dječaka koji je bio obučen kao odrasli vojnik. Sve je bilo kako treba, samo je bilo jasno da je odeća šivana za dete. Dječak je rekao da su ga izviđači našli u zemunici, usamljenog i gladnog, i sklonili ga. Tako je počeo da živi sa njima. Junak ove priče po mnogo čemu je sličan ovom dječaku. Oca je ostao bez oca u prvim danima rata, majku su mu ubili Nemci. Ostavljen potpuno sam, lutao je šumama oko tri godine dok nije pronađen.

Ova priča vas tjera da sagledate rat očima djeteta, izaziva pomiješana osjećanja, ali više tužna. Toliko boli kada gledate djecu kako se mirno nose sa smrću i okrutnošću. Teško je kada dijete nema djetinjstvo, kada mu krv i bol postanu nešto poznato. Pisac čini da se u svakoj reči osećate, s jedne strane, diveći se dečaku Vanji, a bilo je mnogo sličnih njemu, s druge strane, koji saosećaju sa njim.