Émile Zola

Émile Zola (Pariz, 2. travnja 1840. – Pariz, 29. rujna 1902.) bio je francuski književnik, novinar i književni kritičar, jedan od najznačajnijih predstavnika naturalizma u europskoj književnosti 19. stoljeća. Odrastao je u Aix-en-Provenceu, gdje se sprijateljio sa slikarom Paulom Cézanneom. Nakon očeve smrti obitelj je zapala u financijske teškoće. Zola se preselio u Pariz i zaposlio u izdavačkoj kući Hachette, a potom se posvetio književnosti i novinarstvu.

Književnu karijeru započeo je zbirkom pripovijedaka Priče Ninoni (1864.), a pozornost javnosti privukao je romanom Thérèse Raquin (1867.). Njegovo najvažnije ostvarenje monumentalni je ciklus Rougon-Macquartovi (1871.–1893.), sastavljen od dvadeset romana koji prikazuju francusko društvo u doba Drugoga Carstva. Među najpoznatijim djelima ciklusa ističu se Jazbina (1877.), Nana (1880.), Kod ženskog raja (1883.), Germinal (1885.), Čovjek-zvijer (1890.) i Slom (1892.).

Zola je u svojim romanima istraživao utjecaj nasljeđa, društvene sredine i životnih okolnosti na ljudsko ponašanje. Posebnu pozornost posvećivao je siromaštvu, radničkoj klasi, društvenim nepravdama i moralnoj hipokriziji građanstva. Načela naturalističke poetike obrazložio je u teorijskom djelu Eksperimentalni roman (1880.).

Nakon ciklusa Rougon-Macquartovi napisao je trilogiju Tri grada (1894.–1898.) te započeo ciklus Četiri evanđelja. Kao društveno angažirani intelektualac proslavio se otvorenim pismom Optužujem! (J’accuse…!, 1898.), kojim je branio nepravedno osuđenog Alfreda Dreyfusa i osudio antisemitizam. Zbog svojega istupa bio je prisiljen privremeno napustiti Francusku.

Umro je u Parizu od trovanja ugljikovim monoksidom, pod nerazjašnjenim okolnostima. Njegovi posmrtni ostatci preneseni su 1908. u pariški Panteon. Zola je ostavio neizbrisiv trag u svjetskoj književnosti, povezujući umjetničku snagu romana s kritičkim promatranjem društva.