Kronika: Splitski rukopis

Toma (ca. 1200.–1268.), rođen u Splitu u plemićkoj obitelji, arhiđakon splitske metropolije, pravnik iz Bolognje i diplomata, napisao je djelo oko 1266. na latinskom, temeljeći ga na ranijoj „Kronici“ Ivana Ravnijana i vlastitim sjećanjima.

Kronika podijeljena u tri knjige prati razvoj splitske crkve: od apostolskih korijena i mučeništva sv. Duje (1. st.), propasti Salone pod Avarima (7. st.), dolaska Hrvata kao saveznika bizantskog cara Heraklija („Hrvati... naoružani lukovima i strijelama, došli su s otoka Choryo u Pontu Euksinskom, gdje su živjeli kao susjedi Turcopolosa“), hrvatskog kraljevstva pod Trpimirovićima, do sukoba s Mađarima, Venecijom i unutarnjih crkvenih borbi u 13. st. Toma, kao svjedok mongolske opasnosti 1241., opisuje političke intrige, borbu za metropolitansku autonomiju i ulogu Splita kao kulturnog centra Dalmacije.

Djelo nije samo kronika, već sofisticirana naracija s retoričkim stilom, mitovima (npr. o hrvatskom podrijetlu od Noinog sina) i kritikom mađarske hegemonije, utemeljući hrvatski identitet u europskom kontekstu. Citat: „Ova gens [Hrvata] bila je okrutna prema svojim neprijateljima, ali blaga i vjerna prema svojim prijateljima.“

Utjecala na kasnije povjesničare (Klaić, Goldstein), prevedena na engleski (1999.), ključna za razumijevanje srednjovjekovne Dalmacije kao mosta Istoka i Zapada. Kao remek-djelo latinske proze, simbolizira intelektualni otpor zaboravu: povijest kao živi glas naroda.