Radni logor Valpovo 1945.-1946.: dokumenti
Radni logor Valpovo (1945.–1946.) bio je najveći logor za Folksdojčere u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata. Internirano oko 4.000 Nijemaca i Austrijanaca; umrlo najmanje 1.074, uglavnom od gladi, bolesti i iscrpljujućeg rada.
Radni logor Valpovo djelovao je od svibnja 1945. do svibnja 1946. godine pod upravom komunističkih vlasti Jugoslavije (OZN-a i NOB-a). Bio je najveći logor za pripadnike njemačke nacionalne manjine (Volksdeutsche) u Hrvatskoj i jedan od najvećih u cijeloj Jugoslaviji. Smješten u prostorima imanja Belje i okolnim objektima u Valpovu, logor je službeno bio namijenjen „preodgoju“ i prisilnom radu, ali u praksi je predstavljao oblik kolektivne kazne za cijelu njemačku zajednicu zbog suradnje s nacističkim režimom tijekom rata.
Internirano je oko 4.000 osoba, uglavnom žena, djece i starijih muškaraca (većina sposobnih muškaraca bila je mobilizirana ili pobjegla). Logoraši su bili prisiljavani na teške poljoprivredne i druge radove uz minimalnu hranu, loš smještaj i nedostatnu medicinsku skrb. Posljedica su bile masovne smrti od gladi, tifusa, dizenterije i iscrpljenosti – pouzdano je dokumentirano najmanje 1.074 umrlih (po nekima do 1.600), a tijela su uglavnom pokopana u masovne grobnice na valpovačkom groblju ili u neobilježenim grobovima.
Povjesničar Vladimir Geiger u knjizi Radni logor Valpovo 1945.–1946.: dokumenti prikupio je i objavio arhivsku građu – popise logoraša, izvještaje, naredbe, svjedočanstva i fotografije – čime je pružio temeljitu dokumentaciju o uvjetima, strukturi logora i broju žrtava. Knjiga predstavlja ključni izvor za proučavanje progona Podunavskih Švaba i drugih Folksdojčera u poratnoj Jugoslaviji, naglašavajući sustavnu diskriminaciju i tragične posljedice kolektivne krivnje.
Jedan primjerak je u ponudi
