Mjesec iznad Splita
Druga pjesnička knjiga Predraga Lucića, nakon "Ljubavnika iz Verone" (2007.), zbirka je ironije, melankolije i prezira prema kanonima – posveta "redikulima" Splita, onima koji su svojim ludorijama utkali kolektivnu memoriju grada.
Kroz desetak poema, Lucić oživljava likove poput Karuza, drvodjelca iz Nazareta koji postaje splitski marangun, ili J.P. Kamova, genija osuđenog na papazjaniju, gdje se mjesec nad Splitom nadvija poput promatrača tuđih snova i poraza. Pjesme nisu samo satira; one su himne hrabrosti i samosvojnosti – likovi nisu luđaci, već ogledala nas samih, puni splitske vitalnosti, humora i tuge. "Karuzo" evocira biblijsku ironiju, "Mjesec iznad Splita" – ep o gradu gdje se sveto miješa s profanim, a ljubav s bijegom.
Lucićev jezik je sirov, ritmičan, pun splitskog dijalekta i nadrealnih slika: mjesec kao svjedok, more kao zaborav, likovi kao "treneri" egzistencije. Zbirka je kritika društvenog licemjerja, ali i ljubavno pismo rodnom Splitu – mjestu gdje se nemir pretvara u umjetnost. Poslije Lucićeve smrti, zbirka je objavljena kao dio "Južnog dvorišta" (2024.), zaostavštine koja ga čini značajnim autorom hrvatskog jezika.
Jedan primerak je u ponudi
