Mjesec iznad Splita
Druga knjiga poezije Predraga Lučića, nakon „Ljubavnika iz Verone“ (2007), je zbirka ironije, melanholije i prezira prema kanonima – posveta „rugalicama“ Splita, onima koji su svoje ludorije utkali u kolektivno pamćenje grada.
Kroz dvanaest pesama, Lucić oživljava likove poput Karuza, stolara iz Nazareta koji postaje splitski marangun, ili J. P. Kamova, genija osuđenog na siromaštvo, gde se mesec nadvija nad Splitom poput posmatrača tuđih snova i poraza. Pesme nisu samo satira; one su himne hrabrosti i samoidentitetu – likovi nisu ludaci, već ogledala nas samih, puna splitske vitalnosti, humora i tuge. „Karuzo“ evocira biblijsku ironiju, „Mjesec iznad Splita“ – ep o gradu gde se sveto meša sa profanim, a ljubav sa bekstvom.
Lucićev jezik je sirov, ritmičan, pun splitskog dijalekta i nadrealnih slika: mesec kao svedok, more kao zaborav, likovi kao „treneri“ postojanja. Zbirka je kritika društvenog licemerja, ali i ljubavno pismo njegovom rodnom Splitu – mestu gde se nemir pretvara u umetnost. Nakon Lucićeve smrti, zbirka je objavljena kao deo „Južnog dvorišta“ (2024), nasleđa koje ga čini značajnim autorom hrvatskog jezika.
Jedan primjerak je u ponudi
