
Stanislavski u Zagrebu - sjećanja, svjedočanstva, dokumenti
„Stanislavski u Zagrebu“ Slavka Batušića zbirka je dragocjenih materijala o posjeti Konstantina Stanislavskog Zagrebu 1922. godine. Danas rijetka antikvarna dragocjenost, podsjeća na zaboravljene trenutke slave hrvatskog teatra.
Batušić (1910.–1990.), hrvatski teatrolog, kritičar i povjesničar kazališta, autor brojnih radova o domaćoj i svjetskoj sceni (npr. „Povijest hrvatskog kazališta“), ovdje rekonstruira ključni trenutak za hrvatsku glumačku umjetnost: gostovanje Moskovskog umjetničkog kazališta (MAT) pod vodstvom Stanislavskog i Nemiroviča-Dančenkog.
Knjiga sadrži sjećanja suvremenika – glumaca, redatelja i kritičara – poput Mira Adžije, Marije Babić i Stjepana Krizina, te dokumente: pisma, ugovore, programske bilješke i recenzije. MAT je nastupio od 12. do 18. rujna u Hrvatskom narodnom kazalištu s repertoarom „Car Fjodor Ioannovič“ A. K. Tolstog, „Višnjak“ Čehova, „Tri sestre“ Čehova i „Na dnu“ Gorkog, i oduševila je publiku dubinom psihološke istine i izvođenjem, uvodeći Stanislavskijev sustav („emotivno sjećanje“, „metoda fizičkih akcija“) u hrvatski kontekst. Batušić ističe kako je posjeta, usprkos neuspjelim pregovorima s Beogradom (gdje je ponuda Jugoslavenskog narodnog kazališta dovela do odustajanja), postala simbol kulturne razmjene: Stanislavski je predavao radionice, savjetovao lokalne glumce i naglasio važnost kolektiva nasuprot isticanju pojedinih zvijezda.
U poslijeratnom kontekstu, knjiga naglašava utjecaj na razvoj socrealističke estetike u Jugoslaviji: Stanislavskijeva disciplina, jednakost uloga i predanost zadatku postaju osnova za novo hrvatsko kazalište, kritizirajući predratnu površnost. Citat iz sjećanja: „Stanislavski nas je naučio gledati u sebe, a ne samo u publiku.“ Dokumenti otkrivaju logističke izazove – putovanje preko Beča, financijske sporove – ali i entuzijazam: prepune dvorane, kritike u „Jutarnjem listu“ koje su hvalile „rusku dubinu“.
Kao pionirski rad, knjiga je utjecala na kasnije studije (npr. „Povijest hrvatskog kazališta“ Nikole Batušića), podsjećajući na Stanislavskog kao most između europskog modernizma i jugoslavenske scene. U doba ideoloških promjena, Batušićev zbornik nije samo arhiv, već manifest o teatru kao alatu za duhovni rast: „Kazalište je ogledalo duše naroda, a Stanislavski njegov najsvjetliji odraz.“
Dva primjerka su u ponudi





