Šagrinska koža

Romantična komponenta Balzacove ličnosti došla je do svog punog izražaja u čitavom nizu djela, koja je sam Balzac svrstao među "filozofske priče": u svima je njima jako naglašena fantastičnost i misticizam, za koji je većina kritičara nalazila uzor u Hoffmannu. Godine 1830., izlazi Balzacov L'Élixir de longue vie, koji i po koncepciji i po naslovu podsjeća na Hoffmannov "životni eliksir". Godinu dana kasnije objavljuje "Šarginsku kožu", koja podsjeća na Hoffmannove "Phantasienstücke", samo s tom razlikom što Balzaca vode filozofske i moralne tendencije, kojih kod Hoffmanna nema. "Šagrinska koža" izvrsno pokazuje kako Balzac vješto spaja fantastičnost s realističnom točnošću u opisivanju.

U "Šagrinskoj koži" Balzac je izvrsno prikazao i opisao strast u svim njenim detaljima i izrazio moralnu tezu da preveliko udovoljavanje strastima neminovno uništava čovjeka. Raphael de Valentin prokartao je sav svoj imutak, koji mu je bio dostatan da bez neprilika završi školovanje. Tako se našao u bezizlaznoj bijedi, iz koje hoće da se izbavi samoubojstvom. Na sreću, kod nekog se staretinara na obali Seine - u kojoj je htio da se ubije - dokopa čudesne šagrinske kože, koja ima svojstvo da svom vlasniku ispunjava svaku želju. Jedina joj je mana- što se pritom smanjuje, a kad se sasvim smanji, kad je nestane, onda je došao kraj životu njenog vlasnika. Raphael, oslobođen bijede, ponovo se baca u naručaj strastima. Ali ne za dugo: svaki ga pogled na šagrinsku kožu, koja s naočigled smanjuje, upozorava da mu se približava kraj. Ta ga misao konačno natjera u očaj, a očaj u bolest - iz koje ga ne mogu spasiti ni najbolji liječnici. Tako mu žalja za ispunjavanjem vlastitih strasti na kraju donosi smrt.