Ideja proze
S djelima G. Agambena tradiciji se priznaje udjel u prijenosu kakve jezične ili kulturalne pojave iz prošlosti u sadašnjost, ali prijenosa ne više u službi povratka istog nego, paradoksalno, povratka novog.
Tradicija (tradizione) koja potrebuje prijenos u vidu prijevoda (traduzione) – zato što dolazi iz prošlosti i ne govori jezikom sadašnjosti – ne može nego imati učinak izdaje (tmdimento). To je otkrivanje istine njezinom izdajom T. S. Eliotovu suvremeniku W. Benjaminu bilo posve razgovijetno: Da bi dio prošlosti bio dodirnut sadašnjim trenutkom, medu njima ne smije biti kontinuiteta. Drugim riječima, kada bi tradicija bila kadra oprisutniti cjelinu, dovesti na površinu cjelokupno potonulo kulturalno dobro, granica između nekoć i sada iščezla bi bez traga, a s njome i povijest. Imajući na umu kamo bi upravo takav pokušaj zbrinjavanja problema ljudske komunikacije i povijesti vodio, Agamben preuzima zadaću da usporedno sa svojim najizvornijim filozofijskim projektom -misliti postojanje, jezika kao postojanje potencije (D. Heller-Roazen) – artikulira, takoreći, nastavljanje Benjamina drugim sredstvima.
Jedan primerak je u ponudi
